Most na rijeci Kwai
Most na rijeci Kwai (engleski: The Bridge on the River Kwai) jest ratni film Davida Leana iz 1957, zasnovan na romanu francuskog pisca Pierrea Boullea. Film je fikcija, ali kao okruženje koristi građenje burmanske željeznice 1942. i 1943. U glavnim ulogama nastupili su Alec Guinness, Sessue Hayakawa, Jack Hawkins i William Holden.
| Most na rijeci Kwai | |
|---|---|
 | |
| Režiser | David Lean |
| Producent | Sam Spiegel |
| Scenarist(i) | Michael Wilson Carl Foreman (prema romanu Most preko rijeke Kwai Pierrea Boullea) |
| Uloge | William Holden Alec Guinness Jack Hawkins Sessue Hayakawa |
| Muzika | Malcolm Arnold |
| Žanr | ratni film |
| Kinematografija | Jack Hildyard |
| Montaža | Peter Taylor |
| Produkcija | Horizon Pictures |
| Distributer | Columbia Pictures |
| Premijera | 2. oktobar 1957. |
| Trajanje | 161 minuta |
| Zemlja | Ujedinjeno Kraljevstvo SAD |
| Jezik | engleski |
| Budžet | 3.000.000 $ |
| Zarada | 18.000.000 $ (box office 1958) |
Radnja
urediDva ratna zarobljenika zakopavaju leš u groblju japanskog zarobljeničkog logora tokom Drugog svjetskog rata u južnoj Burmi. Jedan od njih, zapovjednik američke mornarice Shears (Holden), rutinski podmićuje čuvare kako bi izbjegao teški rad. Stiže veliki kontingent britanskih zarobljenika, marširajući i drsko fućkajući Colonel Bogey March, pod vodstvom pukovnika Nicholsona (Guinness).
Zapovjednik logora, pukovnik Saito (Hayakawa), obraća im se informirajući ih o svojim pravilima. Insistira da svi zatvorenici, bez obzira na čin, rade na gradnji mosta preko rijeke Kwai koji će biti dio željeznice koja će povezati cijelu Burmu.
Sljedećeg jutra Saito naređuje svima da rade, a Nicholson naređuje svojim oficirima da stanu. Ističe kako Ženevske konvencije kažu da su zarobljeni oficiri izuzeti od manualnog rada. Saito se razbjesni i udari Nicholsona u lice, ali ovaj se odbija pokoriti, čak i nakon što je Saito izvadio strojnicu. Saita od njegove namjere odvraća major Clipton (James Donald), medicinski oficir; umjesto toga, japanski zapovjednik ostavlja Nicholsona i njegove oficire da stoje na neizdrživoj vrućini. Kako dan prolazi, jedan od njih pada u nesvijest, ali Nicholson i ostali ostaju stajati i kad se ljudi počinju vraćati s posla. Nakon što je Nicholson pretučen u Saitovom stožeru, britanski oficiri poslani su u kavez za kaznu, a Nicholson u samicu.
Nakon što Clipton zatraži da vidi oficire, Saito pristaje pod uvjetom da Clipton nagovori Nicholsona da se predomisli. No, Nicholson se odbija maknuti s mjesta, rekavši: "Ako se sada predamo, nikad neće biti kraja." U međuvremenu, izgradnja mosta kasni daleko poslije zadanog roka, djelomično zbog mnogih "nesreća" koje su organizirali Britanci.
Saito ima rok; ako ga ne ispuni, dobro će se osramotiti te će morati počiniti seppuku. Zato nevoljko odlučuje pustiti Nicholsona, rekavši mu da je proglasio "amnestiju" kako bi obilježio godišnjicu velike japanske pobjede u Rusko-japanskom ratu, koristeći to kao izgovor da oficire oslobodi rada. Po izlasku, Nicholson i njegovi časnici ponosno prolaze kroz bučni prijem. Saito se u privatnosti slama i počne plakati.
Nakon što se fizički oporavio od kazne, ali ipak mentalno slomljen, Nicholson odlazi u inspekciju i biva šokiran nakon što je shvatio kako na gradilištu vlada neorganizacija, zabušancija i direktna sabotaža. Odlučuje sagraditi bolji most od Japanaca. Naređuje kapetanu Reevesu (Peter Williams) i majoru Hughesu (John Boxer) da smisle dizajn za prikladan most, unatoč vojnoj važnosti koji on ima za Japance. Želi se dokazati pred onima koji su ga zarobili i držati svoje ljude zaposlene.
U međuvremenu, trojica muškaraca, među kojima je i Shears, pokušavaju pobjeći. Dvojica su ubijena, a Shears je pogođen. Pada u rijeku gdje ga odnosi struja. Nakon nekoliko dana u džungli, naleti na tajlandsko selo, čiji mu stanovnici pomažu da se oporavi. Shears je poslan u britansku bolnicu u Colombo, na Šri Lanki. Tokom oporavka udvara se zgodnoj medicinskoj sestri.
Major Warden (Jack Hawkins), član britanskih specijalnih jedinica, pokuša stupiti u kontakt s njim. Priopćava Shearsu da vodi malu grupu komandosa na misiju u kojoj bi trebali uništiti most na rijeci Kwai. Zamoli Shearsa da se dobrovoljno priključi, budući da poznaje područje. Shears odbija, konačno priznavši da on uopće nije zapovjednik Shears, nego obični mornarički regrut. Shears počinje pričati kako su on i zapovjednik mornarice preživjeli potapanje njihova broda, ali je zapovjednika kasnije ubila japanska patrola. "Shears" je zamijenio identifikacijske pločice s mrtvim oficiro,, nadajući se da će tako doći do komfornijeg tretmana u zarobljeništvu. Nije uspjelo, ali tada nije imao izbora, pa se nastavio lažno predstavljati. Warden mu kaže kako su to već znali. Kako bi izbjegla loš publicitet, američka mornarica je sretna da ga posudi britanskoj. Warden mu ponudi pogodbu u zamjenu za njegove usluge, a na misiji će mu biti dat ekvivalentan čin majora te će izbjeći kaznu. Shears se nevoljko "dobrovoljno" priključuje.
U logoru, Clipton zbunjeno gleda kako Nicholson luđački tjera svoje ljude da dovrše projekt do roka. Ironično, čak dobrovoljno prijavljuje svoje podređene oficire kako bi pomogli na fizičkom radu. Kako su japanski inženjeri izabrali loše gradilište, originalni most je napušten, a 400 metara nizvodno počinje gradnja novog.
U međuvremenu, komandosi se spuštaju padobranima. Jedan pogiba zbog lošeg slijetanja. Ostali nastavljaju prema rijeci, uz pomoć domorotkinja nosačica i njihovog seoskog glavešine, Yaija. Dok se u logoru slavi dovršetak mosta, Shears i poručnik Joyce (Geoffrey Horne) pod okriljem noći postavljaju eksploziv. Sljedećeg dana preko mosta bi trebao proći voz sa japanskim vojnicima i važnim službenicima. Warden ih želi dići u zrak.
Kako pada noć, Nicholson ponosno korača po mostu. Tokom posljednje inspekcije opao je nivo vode i otkrio žice koje povezuju eksploziv, a u daljini se začuje nadolazeći voz. Nicholson i Saito požuruju nizvodno i počnu vući žice koje vode do Joycea. Nakon što su došli preblizu, Joyce izlazi iz zaklona i izbode Saita do smrti. Nicholson poviče tražeći pomoć i pokuša spriječiti komandosa (koji si ne može dopustiti da ubije Nicholsona) da se dokopa detonatora. Počinje obračun; Yai je ubijen. Nakon što Joyce biva pogođen, Shears prepliva rijeku kako bi dovršio zadatak, ali ga ubijaju prije nego što je stigao do pukovnika.
Prepoznavši Shearsa, Nicholson konačno dolazi sebi i uzvikne: "Šta sam to učinio?". Smrtno ranjen, spotakne se o detonator i padne na njega, tačno u vrijeme kad preko mosta prelazi voz, koji pada u rijeku.
Nakon dovršetka njegove misije, Warden uz pomoć nosača otetura natrag u džunglu. Clipton, koji je svjedočio krvoproliću, promrmlja: "Ludilo!... Ludilo!".
Historijska utemeljenost
urediPriča je zasnovana na gradnji jednog od željezničkih mostova preko rijeke Mae Klong (koja je 1960-ih preimenovana u Khwae Yai) 1943. godine na mjestu zvanom Tha Ma Kham, 5 km od tajlandskog grada Kanchanaburija. Bio je to dio projekta povezivanja postojećih tajlandskih i burmanskih željezničkih linija kako bi se stvorila ruta od Bangkoka do Rangoona i kako bi se olakšala japanska okupacija Burme. Oko 100.000 prisilno regrutiranih azijskih radnika i 12.000 ratnih zarobljenika umrlo je na cijelom projektu.[1][2]
Iako su patnje izazvane gradnjom burmanske željeznice i njenih mostova istina, događaji iz filma većinom su fikcija. Stvarni saveznički glavni oficir na mostu bio je potpukovnik Philip Toosey. Neki smatraju kako je film uvredljiva parodija Tooseyja.[2] U BBC-jevoj seriji Timewatch bivši ratni zarobljenik u logoru rekao je da je malo vjerovatno da bi čovjek kao što je izmišljeni Nicholson mogao doći do čina potpukovnika; a sve i da jest, drugi bi ga zarobljenici "tiho eliminirali". Julie Summers u svojoj knjizi The Colonel of Tamarkan piše da je Pierre Boulle, koji je bio ratni zarobljenik u Tajlandu, stvorio fiktivni lik Nicholsona kao mješavinu svojih uspomena o francuskim oficirima kolaboracionistima.[2]
Toosey se dosta razlikovao od Nicholsona i sigurno nije bio kolaboracionist koji se osjećao obaveznim sarađivati s Japancima. Toosey je činio sve kako bi odgodio gradnju mosta što je duže moguće. Gdje god je Nicholson osuđivao sabotažu i druge pokušaje odgađanja građenja, Toosey je to poticao: bili su skupljani bijeli mravi kako bi pojeli drvnu građu, a beton je bio slabo pomiješan.[1][2]
Uništenje mosta u filmu potpuno je izmišljeno. Zapravo, sagrađena su dva mosta: privremeni drveni most, a nekoliko mjeseci kasnije i stalni čelično-betonski most. Oba su mosta korištena 2 godine, sve dok nisu uništeni u savezničkom bombardiranju. Čelični most je popravljen te je i danas u upotrebi.
Produkcija
urediScenario
urediScenaristi Carl Foreman i Michael Wilson bili su na tzv. "crnoj listi", pa su mogli raditi samo potajno. Potpis na filmu dobio je Pierre Boulle (koji nije govorio engleski), koji je na kraju i osvojio Oscar. Akademija je tek 1984. ispravila nepravdu i retroaktivno dodijelila nagradu Foremanu i Wilsonu, obojici posthumno. Negdje u isto vrijeme film je ponovo objavljen s njihovim imenima na špici.
Sessue Hayakawa navodno je izrezao svoju kopiju scenarija kako bi sadržavala njegove vlastite rečenice; unatoč tome, nije znao da će njegov lik poginuti na kraju filma.
Snimanje
urediNekoliko režisera kandidiralo je za ovaj projekt, među njima i John Ford, William Wyler, Howard Hawks, Fred Zinnemann i Orson Welles. Producent Sam Spiegel kasnije je rekao da je David Lean, tada praktično nepoznat izvan Velike Britanije, izabran "u nedostatku ičeg drugog".
Lean se umalo utopio kad ga je odnijela riječna struja tokom pauze u snimanju; život mu je spasio Geoffrey Horne.
Film je bio međunarodna koprodukcija između britanskih i američkih kompanija. Radnjom je smješten u Burmu, ali je većinom sniman blizu Kitulgale, na Šri Lanki, s nekoliko scena snimljenih u Engleskoj.
Eksplozija mosta trebala se snimati 10. marta 1957. uz prisutnost Solomona Bandaranaikea, tadašnjeg premijera Šri Lanke, i nekoliko članova vlade. Međutim, kamerman Freddy Ford nije mogao na vrijeme pobjeći od eksplozije, pa je Lean zaustavio snimanje. Voz je udario u generator na drugoj strani mosta te se oštetio. Popravljen je do sljedećeg jutra kad je dignut u zrak, s Bandaranaikeom i njegovim ljudima u neposrednoj blizini.
Muzika
urediNezaboravni element filma jeste melodija Colonel Bogey March koju zvižde ratni zarobljenici kad ulaze u logor. Pjesmu je 1914. napisao Kenneth Alford. Dodana joj je melodija Malcolma Arnolda (poznata kao The River Kwai March), koju je svirao orkestar, preuzimajući je od zviždača. Mitch Miller ostvario je hit snimivši obje koračnice. Arnold je za svoju kompoziciju osvojio Oscara.
Glumci
uredi- William Holden - Shears, zapovjednik američke mornarice. Shearsa je trebao glumiti Cary Grant, ali je bio nedostupan.
- Alec Guinness - potpukovnik Nicholson. Za razliku od popularnog uvjerenja, Guinness je bio Spiegelov prvi izbor za ulogu (ako ne Davida Leana), ali je prvobitno odbio jer mu se nije svidjela i jer je mislio kako je Boulleov roman antibritanski. Uloga je nakon toga ponuđena Charlesu Laughtonu, Jamesu Masonu, Ralphu Richardsonu, Normanu Woolandu, Noelu Cowardu i Anthonyju Quayleu. Guinness se predomislio zbog svog prijatelja Jacka Hawkinsa, koji je dobio ulogu majora Wardena.
- Jack Hawkins – major Warden, zapovjednik britanskih komandosa
- Sessue Hayakawa – pukovnik Saito, zapovjednik zarobljeničkog logora
- James Donald – major Clipton, medicinski oficir
- Geoffrey Horne – poručnik Joyce
- André Morell – pukovnik Green
- Peter Williams – kapetan Reeves
- John Boxer – major Hughes
- Percy Herbert – vojnik Grogan
- Harold Goodwin – vojnik Baker
- Ann Sears – medicinska sestra u bolnici u Ceylonu, gdje se Sears oporavlja
- Heihachiro Okawa – kapetan Kanematsu
- Keiichiro Katsumoto – poručnik Miura
- M. R. B. Chakrabandhu – Yai
Nagrade
urediOscari
uredi| Nagrada | Osoba | |
| Najbolja režija | David Lean | |
| Najbolji glumac | Alec Guinness | |
| Najbolja fotografija | Jack Hildyard | |
| Najbolji film | Sam Spiegel | |
| Najbolja montaža | Peter Taylor | |
| Najbolja muzika | Malcolm Arnold | |
| Najbolji adaptirani scenarij | Carl Foreman* Michael Wilson* Pierre Boulle | |
| Nominiran: | ||
| Najbolji sporedni glumac | Sessue Hayakawa | |
(* - Nagrađeni posthumno 1984)
Ostale nagrade
uredi- Nagrada BAFTA za najbolji film
- Zlatni globus za najbolji film – drama
- Nagrada Udruženja njujorških filmskih kritičara za najbolji film
- Nagrada Udruženja američkih režisera za najbolju režiju (David Lean, pomoćnici: Gus Agosti i Ted Sturgis)
- Zlatni globus za najbolju režiju (David Lean)
- Nagrada Udruženja njujorških filmskih kritičara za najbolju režiju (David Lean)
- Zlatni globus za najboljeg glumca u drami (Alec Guinness)
- Nagrada Udruženja njujorških filmskih kritičara za najboljeg glumca (Alec Guinness)
Ostale nominacije
uredi- Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca (Sessue Hayakawa)
- Grammy za najbolji soundtrack album (Malcolm Arnold)
Reference
uredi- ^ a b Davies, Peter (1991). The Man Behind the Bridge. Continuum International Publishing Group. 0-485-11402-X.
- ^ a b c d Summer, Julie (2005). The Colonel of Tamarkan. Simon & Schuster Ltd. 0-7432-6350-2.
Vanjski linkovi
uredi- Most na rijeci Kwai na IMDb-ju