Mike Hawthorn
John Michael Hawthorn (Mexborough 10. travnja 1929. – Guilford 22. siječnja 1959.) je bio britanski sportski automobilist, svjetski prvak u Formuli 1 1958. godine za tim Ferrari. Rođen je u engleskoj pokrajini Yorkshire. Školovao se u Ardingly College, te je svoj prvi trkaći nastup imao 1950. Hawthorn je postao prvi britanski svjetski prvak u Formuli 1. Odmah nakon osvajanja titule objavio je da se povlači iz utrkivanja jer je bio snažno pogođen pogibijom momčadskog kolege i prijatelja Petera Collinsa na Velikoj nagradi Njemačke. Ironijom sudbine Hawthorn je poginuo u cestovnoj nesreći tek šest mjeseci nakon povlačenja.
| Mike Hawthorn | |
|---|---|
| Državljanstvo |  britansko
|
| Karijera u Formuli 1 | |
| Aktivne godine | 1952. - 1958. |
| Momčad(i) | LD Hawthorn, AHM Bryde, Ferrari, Vanwall, BRM |
| Utrke | 47 (45 startova) |
| Prvenstva | 1 (1958.) |
| Pobjede | 3 |
| Podiji | 18 |
| Prvo startno mjesto | 4 |
| Bodovi u karijeri | 112.64 (127.64) |
| Najbrži krugovi | 6 |
| Prva utrka | Velika nagrada Belgije 1952. |
| Prva pobjeda | Velika nagrada Francuske 1953. |
| Posljednja pobjeda | Velika nagrada Francuske 1958. |
| Posljednja utrka | Velika nagrada Maroka 1958. |
Trkaća karijera prije Formule 1
urediMike Hawthorn debitirao je u utrkama vozeći svoj 1934 Riley Ulster Imp, KV 9475, pobijedivši u kategoriji 1,100 c.c. sportskih automobila na natjecanju Brighton Speed Trials, 2. rujna 1950.[1] Iduće 1951. godine osvojio je Motor Sport Brooklands Memorial Trophy, kao i Ulster Trophy Handicap i Leinster Trophy.[2]
Karijera u Formuli 1
urediHawthorn je imao svoj debi u Formuli 1 na Velikoj nagradi Belgije 1952. godine, koju je završio na četvrtom mjestu. Prvu pobjedu u Formuli 1 ostvario je u devetom nastupu vozeći za momčad Ferraria na Velikoj nagradi Francuske 1953. godine na stazi u Reimsu.
U siječnju 1955. Hawthorn se pridružio momčadi Jaguar, gdje je zamijenio Stirlinga Mossa, koji je otišao u momčad Mercedes.[3] Hawthorn je pobijedio na utrci 24 sata Le Mansa 1955. nakon vrlo upečatljive vožnje, pri čemu je postavio rekord kruga prosječnom brzinom od 122 mph (196 kmh) tijekom trosatnog duela s Fangiom u početnom stadiju utrke. Na žalost, to je upravo bila jedna od onih po zlu upamćenih utrka u povijesti automobilizma zbog nesreće u kojoj je poginulo 83 gledatelja i vozač Pierre Levegh. Do nesreće je došlo kad je Hawthorn naglo zakočio ispred automobila Healey koji je vozio Lance Macklin da bi ušao u boks, i to neposredno nakon što ga je pretekao. Zbog toga je Macklin naglo skrenuo ravno u putanju Mercedesa koji je vozio Levegh. Nakon sudara s Healeyem Mercedes je udario zaštitni nasip uz rub staze i raspao se, pri čemu su motor i drugi dijelovi odletjeli u publiku. Osam sati kasnije, dok su bili u vodstvu dva kruga ispred momčadi Jaguar, momčad Mercedesa napustila je utrku u znak poštovanja prema svim poginulima. Momčad Jaguara je bila pozvana da učini isto i pridruži se Mercedesu, ali je to odbila.[4] Francuska štampa objavila je nakon utrke fotografije Hawthorna i Ivora Bueba kako slave svoju pobjedu ispijajući uobičajeni šampanjac, ali je taj čin popratila s prezirom.[5] Mercedes ne samo da je zbog ove tragične nesreće napustio utrku, nego je kao momčad napustio i sudjelovanje u utrkama općenito i trebat će proći više od pola stoljeća dok se Mercedes 2010. nije vratio kao momčad u utrke Formule 1.
U 1957. Hawthorn se vratio u momčad Ferrari i uskoro postao dobar prijatelj s engleskim kolegom Peterom Collinsom. Tijekom 1958. njih su se dvojica našli u oštrom sukobu s trećim Ferrarijevim vozačem Luigi Mussom. Došlo je do ogorčene borbe u kojoj su se sva trojica natjecala za osvajanje novca iz nagradnih fondova. Te je godine Hawthorn pobijedio na Velikoj nagradi Francuske u Reimsu na kojoj je poginuo Luigi Musso dok je bio na drugom mjestu.
Rezultati u Formuli 1
uredi| Sezona | Momčad | Šasija | Motor | Utrke | Pobjede | Podiji | Bodovi | Plasman |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1952. | Cooper T20 | Bristol I6 | 5 | 0 | 1 | 10 | 5. | |
| 1953. | Ferrari 500 | Ferrari I4 | 8 | 1 | 3 | 19 (27) | 4. | |
| 1954. | Ferrari 625 / 553 | Ferrari I4 | 8 | 1 | 4 | 24,64 | 3. | |
| 1955. | Vanwall Ferrari 555 / 625 |
Vanwall I4 Ferrari I4 |
6 | 0 | 0 | 0 | - | |
| 1956. | Maserati 250F BRM P25 Vanwall |
Maserati I6 BRM I4 Vanwall I4 |
5 (3) | 0 | 1 | 4 | 12. | |
| 1957. | Lancia-Ferrari D50A Ferrari 801 |
Lancia V8 | 6 | 0 | 2 | 13 | 4. | |
| 1958. | Ferrari Dino 246 | Ferrari V6 | 10 | 1 | 7 | 42 (49) | 1. |
Pobjede
urediFormula 1
urediOstalo
urediIzvor
uredi- ↑ Motor Sport, listopada 1950., stranica 493; Motor Sport, rujan 1951., stranica 379.
- ↑ Motor Sport, siječanj 1952., stranica 11.
- ↑ A letter from Mike Hawthorn. Mike-hawthorn.org.uk. Retrieved on 2013-08-16.
- ↑ "Mike Hawthorn & the 1955 24 Hours of Le Mans: The Cause and the Effect". ConceptCarz.com. Retrieved 15 April 2013.
- ↑ Deadliest Crash:the Le Mans 1955 Disaster BBC Four documentary, broadcast 16 May 2010