Australopitecini
Australopitecini | |
---|---|
Australopithecus sediba | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Animalia |
Koljeno: | Chordata |
Razred: | Mammalia |
Red: | Primates |
Natporodica: | Hominoidea |
Porodica: | Hominidae |
Potporodica: | Homininae |
Tribus: | Hominini |
Podtribus: | Australopithecina Gregory & Hellman, 1939. |
Pojam australopitecini općenito se odnosi na svaku vrstu koja pripada rodu Australopithecus i Paranthropus. Znanstvenici se još nisu usuglasili oko uvrštenja rodova Kenyanthropus,[1] Ardipithecus,[1] i Praeanthropus u ovu skupinu.[2] Pojam dolazi iz stare taksonomske klasifikacije, prema kojoj su australopitecini postojali kao zasebna podporodica.[3] Većina stručnjaka danas klasificira takson Australopithecina kao podtribus tribusa Hominini.[4][5] Pripadnici roda Australopithecus se ponekad definiraju kao "gracilni australopitecini", dok se pripadnici roda Paranthropus nazivaju "robustnim australopitecinima".[6][7]
Australopitecini su živjeli u vremenskom razdoblju pliocena i pleistocena, bili su dvonožni sa zubalom vrlo sličnim čovjekovom. Međutim, moždani im je volumen bio sličan onome kod današnjih čovjekolikih majmuna, s manjim stupnjem encefalizacije nego kod roda Homo.[6] Čovjek (rod Homo) je možda potekao od predaka australopitecina, dok je rod Ardipithecus mogući predak australopitecina.[7]
Popis vrsta
U popisu niže slijedi popis svih poznatih australopitecina prema Briggsu i Crowtheru.[5]
- Australopithecina
Fizičke karakteristike
Australopitecini su bili prilagođeni dvonožnom hodu, imaju visoki brahijalni indeks (omjer podlaktice i nadlaktice) u odnosu na ostale hominide i veći spolni dimorfizam od pripadnika roda Homo ili Pan,ali manji od gorila ili orangutana. Prema većini podataka zaključuje se da su u prosjeku bili visoki 1,2 do 1,5 metara i teški između 30 i 55 kilograma. Moždani volumen se kretao od 350 do 600 cm3. Zubi iza očnjaka (postkanini) bili su relativno široki sa debljom caklinom u odnosu na sadašnje majmune i čovjeka, dok su sjekutići i očnjaci bili relativno mali, s malom razlikom između mužjaka i ženki u usporedbi sa sadašnjim majmunima.[7]
Azijski australopitecini
Manjinski stav unutar zajednice palaeoantropologa je da su australopitecini migrirali izvan Afrike. Poznati pobornik ove teorije je Jens Lorenz Franzen, bivši direktor odjela za paleoantropologiju Istraživačkog instituta u Senckenbergu. Franzen tumači da su robustni australopitecini u svojim migracijama ne samo došli do Indonezije, kao Meganthropus, nego i do Kine:
Na ovaj način možemo zaključiti da prepoznavanje prisutnosti australopitecina u Aziji ne zbunjuje veći pomaže rasvjetljavanju rane evolucije hominida na ovom kontinentu. Ovaj koncept može objasniti prisutnost oskudnih ostataka iz Jave i Kine kao tragove azijske grane rane migracije Australopithecusa, kojem je slijedila puno kasnija migracija Homo erectusa iz Afrike, što ju je dovelo do postupnog izumiranja nakon razdoblja suživota.[8]
Godine 1957., opisan je pronalazak fosilnih zubi iz ranog pleistocena u Kini koji bi trebali pripadati P. robustusu. Tri kutnjaka iz pokrajine Jianshi u Kini (špilja Longgudong) je kasnije identificirano kao zubi vrste Australopithecusa (Gao, 1975.). Međutim , detaljnije analize dovele su u pitanje ovu interpretaciju; Zhang (1984.) tumači zub iz Jianshija kao neidentificirani zub koji pripada H. erectusu. Liu et al. (2010.) također dovode u pitanje vezu između zuba iz Jianshija i australopitecina i smatraju da ovaj zub pripada Homo erectusu:
Nije vidljiva bitna razlika u obliku zubne krune između zuba iz Jianshija i ostataka zubiju kineskog Homo erectusa, stoga nema dokaza koji podržavaju tezu da je hominin iz Jianshija blizak Australopithecusu.
Povezano
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Wood, B. (2010). "Reconstructing human evolution: Achievements, challenges, and opportunities". Proceedings of the National Academy of Sciences 107: 8902–8909. DOI:10.1073/pnas.1001649107
- ↑ Cela-Conde, C. J.; Ayala, F. J. (2003). "Genera of the human lineage". Proceedings of the National Academy of Sciences 100 (13): 7684–7689. DOI:10.1073/pnas.0832372100. PMC 164648. PMID 12794185.
- ↑ Kottak, C. P. (2004). "Glossary". Cultural Anthropology: The Exploration of Human Diversity (10th ed.). McGraw-Hill. ISBN 978-0072832259
- ↑ Wood, B.; Richmond, B. G. (2000). "Human evolution: Taxonomy and paleobiology". Journal of Anatomy 197 (Pt 1): 19–60. DOI:10.1046/j.1469-7580.2000.19710019.x. PMC 1468107. PMID 10999270
- ↑ 5,0 5,1 Briggs, D.; Crowther, P. R., (2008). Palaeobiology II. John Wiley & Sons. str. 124. ISBN 9780470999288.
- ↑ 6,0 6,1 Mai, L. L.; Owl, M. Y.; Kersting, M. P. (2005). The Cambridge Dictionary of Human Biology and Evolution. Cambridge & New York: Cambridge University Press. str. 45. ISBN 978-0-521-66486-8
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Szpak, P. (2007). „Evolution of the Australopithecines”. Tree of Life.
- ↑ Franzen, 1985.
Dodatna literatura
- Briggs, D.; Crowther, P. R., ur. (2008). Palaeobiology II. John Wiley & Sons. str. 600. ISBN 9780470999288.
- Franzen, J. L. (1985). "Asian australopithecines?". In: Hominid Evolution: Past, Present, and Future. New York: Wiley-Liss, 255-263.
- Gao, J. (1975). "Australopithecine teeth associated with Gigantopithecus". Vertebrata Palasiatica. 13(2): 81-88.
- Kottak, C. P. (2004). „Glossary”. Cultural Anthropology: The Exploration of Human Diversity (10th izd.). McGraw-Hill. ISBN 978-0072832259. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-18. Pristupljeno 2014-09-14.
- Liu, Wu, Ronald Clarke, and Song Xing. (2010). "Geometric morphometric analysis of the early Pleistocene hominin teeth from Jianshi, Hubei Province, China." Science China Earth Sciences. 53(8): 1141-1152.
- Mai, L. L.; Owl, M. Y.; Kersting, M. P. (2005). The Cambridge Dictionary of Human Biology and Evolution. Cambridge & New York: Cambridge University Press. str. 45. ISBN 978-0-521-66486-8.
- Wolpoff, M. H. (1999). Paleoanthropology. New York: McGraw-Hill.
- Zhang, Y. (1985). "Gigantopithecus and “Australopithecus in China". In: Palaeoanthropology and palaeolithic archaeology in the People’s Republic of China, 69-78.
Vanjske poveznice
- Australopithecini, pristupljeno 23. kolovoza 2014.