Kardiopulmonalna reanimacija – razlika između verzija

Smjernice kardiopulmonalne reanimacije su utvrđene u mnogim zemljama i predstavljaju polazišnu tačku primjene strogo utvrđenih i provjerenih metoda prilikom oživljavanja osoba. Ove smjernice predstavljaju obavezu za medicinare i imaju svoju težinu u eventuelnom sudskom postupku.

Glavni cilj spasilaca je hitno i sigurno ponovno uspostavljanje besprekorne funkcije disanja i krvotoka, kao i brza analiza srčanog ritma što se na taj način kod tahikardih poremećaja ritma omogućava rana primjena defibrilatora.

Kada dođe do prekida krvotoka uslijed poremećaja srčanog ritma nakon desetak sekundi nastupi gubitak svijesti, koji je nakon tridesetak sekundi praćen prestankom disanja. Nakon 60 sekundi od prekida cirkulacije proširuju se pupile kao znak centralne hipoksije. Posle 180 sekundi (3 min.) nastupaju prva oštećenja centralnog nervnog sistema, koja poslije 4 min. postaju ireverzibilna (trajno oštećenje).

Ako se sa reanimacijom započne u prva tri munuta postoji šansa oživljavanja od oko 75%. Početak reanimacije u prva 4 min. pruža mogućnost uspjeha tek u oko 50% slučajeva, dok poslije 5 min. koeficijent uspjeha drastično opada.

Za utvrđivanje momenta početka reanimacije dovoljno je konstatovati nesvjesticu i prekid disanja. Za provjeru pulsa na arterijama koje su bliže srcu (Arteria carotis-na vratu i Arteria femoralis-prepone) treba izgubiti maksimalno 10 sekundi, i od laika se provjera pulsa ne očekuje.

Kao prva reakcija u reanimaciji (BLS-basic life support) je pozivanje Službe hitne medicinske pomoći dotičnog regiona (Phone first). Potom se pacijent položi na leđa sa eventelno tvrđom podlogom i uslijedi reanimacija 30:2 (30 masaža srca, potom 2 disanja) bez obzira da li reanimaciju sprovodi jedna ili više osoba. Brzina masaže srca iznosi oko 100/min.

Tehnika disanja se izvodi metodom usta na usta (ili nos) ili primjenom odgovarajuće maske ili tubusa. Da bi vazduh uopšte dospio do pluća potrebno je pacijentu eventuelno osloboditi disajne puteve od stranog sadržaja (proteze obavezno odstraniti), zabaciti glavu unazad (oprez kod sumnje na prelom vratnih pršljenova) i podići donju vilicu naviše hvatajući prstima uglove donje vilice a palčevima otvarati usta (Esmarchova metoda). Time se omogućava otvaranje disajnih puteva i zatvaranje jednjaka. Voditi računa da jezik ne zapada u grlo, ev. ga fiksirati ili još bolje primijeniti ždrelne tubuse odgovarajuće veličine (Guedel tubus), koji se fiksira za lice pacijenta i sprečava zapadanje jezika.

Masaža srca se izvodi obema rukama koje se ne smiju savijati u laktovima, šake se stave jedna preko druge u donjoj trećini grudne kosti (staviti dlan šake na oko 2 poprečna kažiprsta od donjeg vrha grudne kosti). Pritisak na grudni koš (grudnu kost) treba da bude dovoljno intenzivan, odlučan i brz sa vertikalnim smjerom prema kičmenom stubu. Dubina pritiska oko 4-5 cm.

Tehnike kao što su jak i odsečan udarac pesnicom u predsrčani predio (time se konvertuje mehanička energija u električnu stvaranjem impulsa koji može prekinuti valove fibrilacije, ventrikularnu tahikardiju ili asistoliju), poboljšanje volumena tečnosti, podizanje nogu, predstavljaju izuzetek u reanimaciji odraslih i ne smiju značiti odlaganje pravovremenog početka primjene metoda klasične kardiopulmonalne reanimacije (u nejasnim slučajevima kod onesviješćenih i kod sumnje na napad gušenja primijeniti samo kompresiju grudnog koša).

Masaža srca može dovesti do pojave komplikacija:

• Povrede grudnog koša i njegovih organa
  1. Prelom rebara
  2. Prelom grudne kosti
  3. Pneumotoraks
  4. Kontuzija srca
• Povrede trbušnih organa
  1. Ruptura jetre
  2. Ruptura slezene
  3. Ruptura želuca

Pojava komplikacija se ne može u potpunosti isključiti čak i kod adekvatnog izvođenja reanimacije.

Kod raspolaganja defibrilatora počinje faza proširene kardiopulmonalne reanimacije (ACLS-advansed cardiac life support). Na osnovu očitanog EKG-a pomoću defibrilatora (ili već prikopčanog EKG-aparata) utvrđuju se električna dešavanja srca i time algoritam na osnovu koga se donosi odluka o primjeni defibrilatora.

Poslije eventuelne primjene defibrilatora nastavlja se započetom tehnikom reanimacije najmanje 6-8 sekvenci (6-8 puta po 15:2, potom ev. ponovna defibrilacija). Uz praćenje električnih promjena na EKG-u putem monitoringa ili defibrilatora odlučuje se reanimator na dalje postupke.

U daljem toku reanimacije po potrebi uključuju se lijekovi u prvom redu Adrenalin á 1mg intravenski (1 amp. Adrenalina plus 9ml Sol. NaCl 0,9% ili Aqua redestillata) svaka 2-3 minuta.

Kod asistolije može se posle adrenalina dati Atropin u jednoj dozi od 3mg (doza za koju se smatra da dovodi do potpunog zasićenja svih receptora preko kojih djeluje atropin). Atropin se priprema kao i adrenalin sa istim odnosom lijeka prema razblaženju: 0,1 mg/ml gotove solucije (1 amp. od 1mg atropina plus 9 ml razblaženja ili 1 amp. od 0,5mg atropina plus 4ml razblaženja).

Ako nema venskog puta pripremljeni adrenalin (kako je već opisano) se može aplicirati u trostrukoj dozi endotrahealno (ako je izvršena endotrahealna intubacija).

Antiaritmici se u prvoj fazi reanimacije rijetko upotrebljavaju. Kod postavljene indikacije pokazao se Amjodaron kao vrlo uspješan.

Puferski rastvori (zbog razvoja metabiličke acidoze) kao Natrijum-bikarbonat se preklinički vrlo rijetko i kritički primjenjuju zbog činjenice da npr. aplikacija Natrijum-bikarbonata neutrališe dejstvo adrenalina.

Prema novijim shvatanjima hitna stanja srčanog i moždanog porijekla dobila su isti vremenski prioritet. Kod reanimacije kardijalno rizičnih pacijenata uspjeh i prognoza zavise od vremenskog razmaka od akutnog događaja do početka primjene reanimacije.

Česti uzroci zastoja srčanog rada mogu biti:

4 x H

• Hipoksija
• Hipovolemija
• Hiper/hipokalemija, Hiper/hipokalcemija, acidoza
• Hipotermija

4 x T

• Tamponada srca
• Toksini-Intoksikacija
• Tromboembolija
• Tenzioni pneumotoraks