[go: nahoru, domu]
Wikipedija

André Malraux

francuski pisac
(Preusmjereno sa stranice Andre Malraux)

Georges André Malraux (Pariz, 3. studenoga 1901 – Créteil, 23. studenoga 1976) bio je francuski pisac, pustolov, političar i intelektualac.

André Malraux
André Malraux (1974.)
Biografske informacije
Rođenje3. studenog 1901.
Francuska Pariz, Francuska
Smrt23. studenog 1976.
Francuska Créteil, Francuska
PseudonimMaurice Saint-Rose
DržavljanstvoFrancuska francusko
SupružnikClara Malraux (1921-1947)
(née Goldschmidt, † 1982)
Madeleine Malraux (1948-1966)
(née Lioux, † 2014)
PartnerJosette Clotis
Louise de Vilmorin
DjecaFlorence Resnais (r. 1933)
Pierre-Gauthier Malraux (1940–1961)
Vincent Malraux (1943–1961)
Obrazovanje
Zanimanjepisac
Opus
Književni pravackasni modernizam
Književne vrsteroman
Jezikfrancuski jezik
Znamenita djela
Nagrade
Potpis

U suštini autodidakt i strastveni pustolov, Malraux je svoju mladost proveo u Indokini, pišući za antikolonijalni list i boraveći nakratko u zatvoru (1923. – 1924.) zbog krijumčarenja kmerskih antikviteta. Vrativši se u Francusku, svoje doživljaje iz Azije predočio je u uspješni roman La Voie royale (1930.), a samo tri godine kasnije stekao je enormnu popularnost romanom La Condition humaine, pustolovno-angažiranim romanom egzistencijalističke tematike koji je inspiriran borbom revolucionara u Kini, zbog kojega mu je 1933. uručena Prix Goncourt.

Kao borbeni antifašist, Malraux se od 1936. do 1937. borio na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Iskustvo iz rata navelo ga je na pisanje romana L'Espoir (1937.), još jedne uspješnice, koji je sljedeće godine ekraniziran kao Espoir, sierra de Teruel. U ožujku 1944. se pridružio pokretu otpora i sudjelovao u borbama za oslobođenje Francuske. Nakon rata, Malraux se priključio Charlesu de Gaulleu i igrao ulogu u radu RPF-a, a nakon povratka de Gaullea na vlast bio je ministar kulture od 1959. do 1969. godine.

Tokom kasnije karijere je pisao umjetničke kritike poput uspješnih "Le Musée imaginaire" i "Les Voix du silence", a 19. prosinca 1964. je održao povijesnu eulogiju prilikom prijenosa pepela Jeana Moulina u pariški Panthéon. Tokom 1996. godine, na dvadesetu obljetnicu Malrauxove smrti, njegov pepeo je odlukom Jacquesa Chiraca također prenesen u Panthéon.

Biografija

uredi

Mladost

uredi

Obitelj

uredi

André Malraux je rođen 3. studenog 1901. godine u Parizu kao sin Fernanda Georgesa Malrauxa (1875. - 1930.), voditelja pariške podružnice jedne američke banke, i Berthe Félicie Lamy (1877. - 1932.). Malraux je imao i mlađeg brata, Raymonda-Fernanda (1902. - 1903.), koji je umro tri mjeseca nakon rođenja. Godine 1905., Malrauxovi roditelji se rastaju, što četverogodišnjem Andréu stvara veliki šok. Njegov otac će se kasnije ponovo vjenčati i imati još dva sina, Raymonda (1912. - 1945.) i Claudea (1920. - 1944.). André je, tako, djetinjstvo proveo s majkom, bakom i tetom trgovkinjom na adresi 16 Rue de la Gare u Bondyju, mada iz tog perioda nije sačuvao lijepe uspomene.[1] Godine 1909., kada je imao osam godina, njegov djed Emile-Alphonse (rođen 14. srpnja 1832.), brodovlasnik iz Dunkerquea, umire na brodu, ali isti je već ranije izgubio svo bogatstvo na moru. Suprotono onome što mu je uglavnom govoreno, izgleda da se nije radilo o suicidu.[2] Još u ranom djetinjstvu, Malraux je pokazivao simptome Touretteovog sindroma (uglavnom tikovi), koji će ga pratiti cijeloga života.[3][4]

Formativne godine

uredi

U dobi od 14 godina upisuje srednju školu u ulici Turbigo (budući lycée Turgot). Tokom ovog perioda često posjećuje knjižare, kino dvorane, teatar, izložbe i koncerte, razvivši tako svoju ljubav prema suvremenoj književnosti. Godine 1918., sada učenik na lycée Condorcet, Malraux napušta školovanje bez da je ikada dobio dioplomu, no ne odustaje od književnosti. U ovom je periodu već razvio strastveno divljenje prema trojici autora - Victoru Hugou, Julesu Micheletu i Michel-Angeu.

Godine 1919. zapošljava se kod knjižara i izdavača René-Louisa Doyona, koji se posebno bavio trgovinom rijetkim knjigama. Tamo upoznaje pjesnika Maxa Jacoba, koji će izvršiti snažan utjecaj na mladog Malrauxa. Malraux je često posjećivao pariške umjetničke krugove, strastveno proučavao djela antičke i moderne umjetnosti i na slobodnoj bazi pohađao predavanja u muzeju Guimet te École du Louvre. Godine 1920., njegov poslodavac osniva vlastiti časopis, La Connaissance, te daje Malrauxu mjesto kolumnista. Upravo je tu, tokom 1920. godine, Malraux objavio svoje prve tekstove - kratke eseje o teoriji književnosti, kritike i prve prozne uratke. Njegova djela iz ovog perioda mahom pripadaju žanru farfelu (nonsens literatura), što je termin kojega je oživio upravo Malraux, ali piše i pjesmu u prozi po uzoru na njemačke ekspresioniste te kubističku poeziju po uzoru na Apollinairea i Jacoba. Također u ovom periodu, Malraux će glumiti Čiču Ubua, najpoznatiju književnu kreaciju Alfreda Jarryja, kojeg intenzivno iščitava u ovom periodu. Tog će se iskustva prisjetiti 1948. godine, kada se pridružio skupini Collège de 'Pataphysique. Nedugo zatim započinje suradnju s magazinom Action, u kojem objavljuje tekstove o pjesnicima Lautréamontu i Andréu Salmonu te izdaje manje poznata djela pjesnika Julesa Laforguea. U dobi od 18 godina objavljuje svoju prvu knjigu, Lunes en papier, posvećenu Maxu Jacobu.[5]

Ulazak u svijet književnosti

uredi
 
Pariški hotel Lutetia bio je Malrauxov dom tokom 1920-ih godina.

Tokom 1919., Malraux je stao na vlastite noge te se preselio u stan u pariškoj rue Rachel, na Montmartreu, samo da bi naredne godine iznajmio sobu u hotelu Lutetia. Godine 1920., postaje književni urednik kod knjižara Simona Kra, što mu omogućava da stupi u kontakt s brojnim umjetnicima, poput Jeana Cocteaua, Paula Moranda, Raymonda Radigueta, Pierrea Reverdyja, Andréa Salmona, Andréa Suarèsa, Andréa Deraina, Fernanda Légera i Mauricea de Vlamincka. U tom razdoblju piše i članke za časopis Action kojeg vodi Florent Fels. Godinu dana kasnije, Kra mu povjerava vođenje izdavačke kuće Sagittaire. Na mjestu glavnog urednika, Malraux izdaje knjige Le Livret de l'imagier Rémyja de Gourmonta, Carnet intime Laurenta Tailhadea, Baudelairova djela koja je lažno predstavio kao dotad neobjavljena[6] te dijelove de Sadeova djela koje je predstavljao kao cjelovita djela.[7]

Tokom jedne večere koju je organizirao njegov urednik, Florent Fels, Malraux je upoznao novinarku Claru Goldschmidt, koja će mu ubrzo postati supruga. Zajedno će putovati u Italiju, točnije u Firenzu i Veneciju, no put im je naglo prekinut kada ostaju bez novca. Vjenčali su se 21. listopada 1921. godine te se uputili na bračno putovanje u Prag, zatim u Beč, da bi novu godinu proslavili u Magdeburgu, odakle je dolazila Clarina obitelj. Početkom sljedeće godine, putuju u Berlin, Tunis i na Siciliju. Ipak, Malraux je upravljao novcem i životom svoje supruge, rekavši Clari: "Ja i dalje neću raditi". Kada su se Clara i on razdvojili 1936. godine, rekao joj je: "Oženio sam se vama samo radi vašeg novca."[8] Max Jacob ga je u ovom periodu upoznao s trgovcem umjetninama Danielom-Henryjem Kahnweilerom, koji ga je zaposlio kao urednika Galerije Simon.

U ovom periodu se upoznaje sa Charlesom Maurrasom, čiju će ljubav prema nacionalizmu i averziju prema anarhizmu dijeliti neko vrijeme, te piše predgovor prepun hvale za knjigu Mademoiselle Monk.[9]

Godine 1922. uspješno je izbjegao odsluženje vojnog roka pravdajući se tikovima te, prema Olivieru Toddu, nekolicinom nepostojećih bolesti.[10] Malraux je političke nazore promijenio 1929. godine, nakon čega je u nekoliko navrata svjesno riskirao svoj život boreći se u Španjolskom građanskom ratu i Pokretu otpora. Godine 1923. prestaje biti urednik Sagittairea dok istovremeno bankrotira zbog propale investicije Clarine imovine u meksičke obveznice.[11][12]

Indokina

uredi

Krađa antikviteta u Angkoru

uredi

Vođen ljubavima prema avanturi i umjetnosti, a moguće i kako bi se oporavio, Malraux i Clara odlaze u Indokinu zajedno s prijateljem Louisom Chevassonom. Plan je bio ukrasti antikne statue i vratiti ih u Francusku s ciljem preprodaje, a sve nakon što se Malraux već ranije raspitao o cijenama i mogućnostima kod Paula Cassirera i Kahnweilera.[13] Prije puta, Malraux je stupio u kontakt s američkim i njemačkim kupcima koji su bili zainteresirani za kmerske statue.[14] Kako bi dobio pravo na besplatnu arheološku misiju, Malraux je lagao da pohađa nastavu na École des langues orientales te potpisao kako sva iskapanja vrši u ime škole, odnosno kako se odriče stjecanja vlasništva nad pronađenim predmetima te kako će iste koristiti samo za izradu kalupa za muzej Guimet.[15] U rujnu 1923., odbor Ministarstva kolonija odobrio mu je misiju.[16]

 
Afera s krađom reljefa u koju je bio upleten Malraux imala je i pozitivan utjecaj za hram Banteay Srei. Naime, nakon što su ukradene umjetnine vraćane, hram je postao meta za turiste upravo zbog medijske popraćenosti Malrauxove krađe.

Ubrzo se uputio za Marseille, odakle je krenuo za Hanoi, tada Francuska Indokina. Tamo se susreo s Léonardom Aurousseaom, v.d. ravnatelja Francuske škole Dalekog Istoka, koji ga je upozorio na probleme u regiji,[17] nakon čega se Malraux u petak, 13. kolovoza 1923. godine, smjestio u gradu Siem Reap, nedaleko od arheološkog kompleksa Angkor u Kambodži.[18] Sredinom prosinca, Malraux i njegova pratnja dolaze do hrama Banteay Srei, gdje odstranjuju veliku količinu isklesanog kamenja i četiri niska reljefa s kmerskim motivima,[19] koje odnose kako bi ih prodali kolekcionaru. Dana 23. prosinca 1923., Malraux i pratnja se vraćaju u Phnom Penh, gdje bivaju uhapšeni i stavljeni u kućni pritvor u hotelu Manolis, gdje, nakon četiri mjeseca, više nisu mogli platiti račun.[14] Malraux je 21. srpnja 1924. godine osuđen na tri godine strogog zatvora, a njegov prijatelj Louis na godinu i pol.[20] Clara nije osuđena jer je sud ustvrdio kako je samo pratila svog supruga.[21] Ubrzo se vratila u Pariz, gdje je mobilizirala tadašnje intelektualce među kojima su bili Marcel Arland, Charles Du Bos, Louis Aragon, André Breton, François Mauriac, André Gide, Jean Paulhan i Max Jacob, koji potpisuju peticiju u kojoj traže privilegirani status za "one koji doprinose povećanju intelektualne baštine naših zemalja".[22] Nakon žalbe, 28. listopada 1924., Malrauxova kazna je smanjena na godinu i osam mjeseci uvjetno, bez zabrane ulaska u Indokinu, dok je Chevassonova kazna smanjena na osam mjeseci uvjetno.[23]

Ova afera donijela je Malraxu nekoliko neprijatelja, među kojima su bili urednik sajgonskog časopisa L'Impartial, Henry Chavigny de Lachevrotière, s kojim je Malraux vodio novinsku polemiku[24] te tadašnji guverner Kočinkine, Cognacq.[25] Po povratku u Francusku, Malraux je uložio žalbu u nadi da će dobiti natrag ukradene reljefe.[14] Kasacijski sud je 1925. odbio žalbu, a 11. svibnja 1926. je donesena nova presuda kojom je potvrđena zabrana preuzimanja reljefa.[26] Ova afera imala je, ipak, neočekivan epilog - naime, hram Banteay Srei je trebao biti srušen, ali je zbog medijske popraćenosti Malrauxove afere postao značajna arheološka lokacija te je obnovljen od strane Francuske škole Dalekog Istoka.[15]

Kritika kolonijalizma

uredi

U studenom 1924. godine, Malraux i Chevasson se vraćaju u Francusku na brodu Chantilly. Nastanio se na adresi 39 boulevard Edgar-Quinet, odakle je započeo svoj rad za La Nouvelle Revue française i gdje je upoznao Picassa. Ipak, Malraux je ubrzo odlučio vratiti se u Indokinu kako bi se borio protiv nepravednosti kolonijalnog sistema zajedno s progresivnim advokatom Paulom Moninom, koji je već bio započeo borbu na lokalnom nivou.[27] Kako bi financirali svoj put, Malraux i Clara su prodali svoje slike, među kojima su bili krivotvoreni Picasso i Derain.[28] Financijsku pomoć pružio im je i Andréov otac, Fernand Malraux. U veljači 1925., Malrauxovi su se uputili za Saigon, putujući trećom klasom. Kako bi po dolasku u Kočinkinu zadržao sav dignitet osobe koja je došla boriti se sa samim vrhom kolonijalne uprave, Malraux s Clarom prvo odlazi u Singapur, zatim vlakom u Bangkok odakle, ovoga puta prvom klasom, odlazi u Saigon.[29]

U srpnju 1925., Malraux i Monin osnivaju L'Indochine, časopis kojim napadaju kolonijalni sustav i nepravdu koja je nanesena Vijetnamcima. Njihov voditelj postao je Eugène Dejean de la Bâtie, mladi talentirani novinar vijetnamskog porijekla. Izdavanje novina nije bilo bez problema, no L'Indochine je unatoč preprekama imao visoki tiraž sve dok ga kolonijalne vlasti nisu ukinule. Ipak, već u studenom je obnovljen, ovoga puta pod naslovom L'Indochine enchaînée.[30] Malraux i Monin su se ubrzo posvadili oko odlaska u Kinu s ciljem sudjelovanja u revolucionarnim aktivnostima.[31] Kasnije svjedočenje Paula Moranda,[32] koji je 3. studenog 1925. sreo Malrauxa u Saigonu[33] (a ne u Hong Kongu, kako se dugo vjerovalo), održalo je legendu kako je Malraux bio aktivan sudionik kineske revolucije, kao jedan od voditelja propagande za Koumintang.[34] S druge strane, Malraux se od jeseni 1925. godine brinuo isključivo o svojoj književnoj karijeri, znajući kako će L'Indochine enchaînée biti kratkog vijeka. Početkom 1926., Malraux i Clara se vraćaju u Francusku.[35] Indokina više nije bila njihova briga,[36] no Malraux ju nikada nije potpuno zaboravio, čemu svjedoći njegov potpis peticije u časopisu Europe 1931. godine protiv brutalne represije nemira u Annamu i Tonkinu.

Dok Malraux nikada nije imao konkretan angažman u kineskoj revoluciji, njegov prijatelj, Paul Monin, preuzeo je na sebe rizik te je, čak i bez "čina", izvršavao kraće zadatke za Koumintang.[37] Godine 1935., Malraux se ponovo vratio Indokini, ovoga puta u predgovoru knjizi Andrée Viollis,[38] u kojem priznaje "nužnost kolonizacije", ali čini razliku između tih nužnosti i "gluposti koje se tako predstavljaju".[39]

Povratak u Francusku i 30-e godine

uredi

Romani

uredi

Godine 1926., bračni par Malraux se seli na adresu 122 boulevard Murat u Parizu. Malraux se ubrzo vratio izdavačkom poslu te je postao voditelj izdavaštva za À la sphère, koja je izdavala djela Françoisa Mauriaca, Alberta Samaina, Andréa Gidea i Jeana Giraudouxa, ali i Pascala Pije, koji se proslavio knjigom Années de Bruxelles, krivotvorinom koja je lažno predstavljena kao intimni dnevnik Charlesa Baudelairea.[40] U kolovozu iste godine objavljuje djelo La Tentation de l'Occident, epistolarni dijalog između Francuza i Kineza.[41]

Tokom 1927., nekoliko mjeseci je bio prikovan uz krevet zbog napadaja akutne reumatske groznice. Ubrzo postaje član uredništva kuće Gallimard te, tokom iste godine, umjetnički direktor zadužen za izdavaštvo i umjetničke izložbe.[42] U salonima vile Gallimard, Malraux je organizirao izložbe dalekoistične i suvremene umjetnosti.[43] U ovom periodu piše kraće prozne uratke "Écrit pour un ours en peluche" (časopis 600) i "Le voyage aux îles Fortunées" (časopis Commerce) te važan esej "D'une jeunesse européenne".

Sljedeće godine, Grasset mu objavljuje roman Les Conquérants, djelo o sukobima između nacionalističke stranke Koumintang i komunista u Kini tokom 1925. godine.[44] Roman se s vremenom pokazao kao izniman uspjeh. Iste godine, Gallimard izdaje njegov nonsens roman Royaume-Farfelu. U ovom je periodu Malraux potvrdio kako je sudjelovao u kineskoj revoluciji kao vicekomesar za propagandu na strani Kuomintanga.[43][45] Također, Malraux je u ovom periodu obnovio svoju strast prema putovanjima posjetivši nekoliko zemalja srednje i istočne Europe, kao i Sjevernu Afriku, Bliski istok, Arabiju i Perziju. Nastavljajući pisati, Malraux 1930. godine posjećuje Japan i Indiju, a u Europu se vraća preko Sjedinjenih Država.[43] Iste godine objavljuje svoj uspješni roman La Voie royale, pustolovni roman mahom inspiriran njegovom vlastitom arheološkom ekspedicijom u Kambodži[46] te izdaje Apollinaireovu zbirku Calligrammes. Dana 20. prosinca 1930., njegov otac je počinio suicid.[47]

Početkom 1931., galerija časopisa La Nouvelle Revue française, koju je formirao Gaston Gallimard, organizira izložbu "gotičko-budističke umjetnosti" koju je Malraux donio sa sobom iz Azije[48] tokom svojih putovanja s Clarom 1929. i 1930. godine. Malraux je rekao kako su svi eksponati iz regije Pamir te kako ih je on tamo pronašao, no akademicima i novinarima je dao vrlo štura objašnjenja. Gaston Poulain, kroničar lista Comœdia, objavio je intervju s Malrauxom u kojem izražava skepsu oko autentičnosti izloženih eksponata.[49] Galerija NRF-a, u kojoj je Malraux držao udio, osnovana je u svrhu trgovine umjetninama, ali i nekretninama, pokretninama i financijskim transakcijama. Većina galerijine ponude, mahom djela "gotičko-budističke", "greko-budističke", "indo-helenističke" te umjetnosti nomada centralne Azije, nastajala je tokom Malrauxovih i Clarinih putovanja u Aziju,[50] koja su se nastavila tokom 1931. godine - Isfahan, Afganistan, Indija, Burma, Malezija, Singapur, Hong Kong, Kina i Japan.[51] Malraux je ove eksponate krijumčario iz njihovih zemalja porijekla, zaobilazeći carinske propise i, ako je bilo potrebno, davajući mito carinicima.[52] Kako bi prodala svoje eksponate, galerija je primijenila metodu koja je tada bila ilegalna: stavlja na prodaju malu količinu predmeta koji posjeduju brojne sličnosti, diže cijenu predmeta koji su stavljeni u prodaju i kupuje ih po povišenoj cijeni koju su dosegli, ta cijena sluzi dalje kao argument za traženje cijena svih sličnih dijelova.[53] Trgovina umjetninama je Malrauxu donijela prilično bogatstvo.[54]

 
André Malraux fotografiran 1933. godine, kada je njegov biznis s umjetninama bio u punom jeku.

Dana 22. ožujka 1932. Malrauxu umire majka.[55] Nedugo zatim upoznaje Josette Clotis te se s Clarom seli na adresu 44 rue du Bac u Parizu. Tu Malraux piše svoje kapitalno djelo, La Condition humaine, egzistencijalistički roman inspiriran Šangajskim masakrom iz 1927. godine. Roman je doživio enorman uspjeh te je Malrauxu donio prestižnu Prix Goncourt u prosincu 1933. godine. Dana 28. ožujka 1933. rodila se Florence Malraux, Malrauxova kći s Clarom.[56]

Antifašizam

uredi
 
Malraux (sredina) u društvu pisaca Mihaila Koljcova (lijevo) i Maksima Gorkog (desno) tijekom piščeva posjeta Sovjetskom Savezu 1936. godine.

Kada je početkom 1933. godine Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Malraux je oštro istupio protiv fašizma i nacizma. Na prvom sastanku Saveza pisaca i umjetnika revolucionara, francuske podružnice Međunarodne unije revolucionarnih pisaca kojom je predsjedao André Gide, Malraux je održao važan govor protiv fašističke ideologije. Također, on je bio aktivan član Saveza, ne znajući da su ga već infiltrirali moskovski agenti, poput Willija Münzenberga;[55] velik broj tadašnjih francuskih intelektualaca pristupio je komunističkoj partiji kako bi se zajednički borili protiv nacizma.[43] U kolovozu iste godine upoznaje Trockog u Saint-Palais-sur-Meru.[57]

U ovom periodu je imao kratkotrajnu aferu s Louise de Vilmorin, no istu je prekinuo kada je saznao da je njegova ljubavnica istovremeno u odnosu s njemačkom novinarom Friedrichom Sieburgom.[58]

U siječnju 1934., Malraux zajedno sa Gideom putuje u Njemačku. Pisci su bili poslani na put po nalogu francuskih komunista kako bi predali peticiju za oslobađanje Georgija Dimitrova, koji je optužen za sudjelovanje u paljenju Reichstaga.[59] Ipak, pisce nisu primili ni Hitler ni Goebbels.[60]

U ožujku, Malraux se odvažio na novu avanturu. U pratnji kapetana Édouarda Cornigliona-Moliniera, Malraux je iz aviona razgledao Marib u Jemenu, legendarnu prijestolnicu Sabejskog Kraljevstva i kraljice od Sabe. Iako je arheolog i historičar Henri Munier upozorio kako postojanje kraljice od Sabe nema nikakvih historijskih temelja, Malraux se nije dao razuvjeriti.[61] Dana 7. ožujka, kružeći avionom oko Sane, dvojica istraživača su uočila "kolosalnu kamenu plažu" za koju su vjerovali da je prijestolnica kraljice od Sabe. Cosniglion-Molnier je odmah poslao telegram L'Intransigeantu vezan uz njihovo otkriće. Po povratku, pozvani su i dostojno dočekani u Adis Abebi po osobnom pozivu cara Hailea Selassija I, koji je za sebe tvrdio da je potomak Solomona i kraljice od Sabe.[62] Kasnije se ispostavilo kako su Malraux i Corniglion-Molnier izgleda preletjeli oazu, nekoliko ruševina i grupe nasljenih kuća u kojima su živjeli izvjesni Asahil Rymen i Kharib et Duraib.[63]

Tokom ožujka 1934., Malraux je postao član novoosnovane CVIA-e[64] te je sudjelovao u osnivanju Svjetske lige protiv antisemitizma. Bio je čest gost novinara i pisca Ilje Erenburga, utjecajnog sovjetskog autora zaduženog za sticanje simpatija među pariškim intelektualcima.[65] Od lipnja do rujna iste godine, Malraux i Clara borave u Sovjetskom Savezu po pozivu Erenburga i njegove supruge.[66] Tamo daje intervju za Pravdu i upoznaje pisca Borisa Pasternaka. Staljina je izgleda vidio jednom, iz daljine tokom sportskog mimohoda, no to ga neće spriječiti da kasnije tvrdi kako ga je poznavao.[67] U kolovozu je bio gost na sastanku Kongresa sovjetskih pisaca, gdje ga Maksim Gorki iznenadio svojim gotovo karikiranim poštivanjem službenih umjetničkih normi.[68] U svom govoru pred sovjetskim piscima, Malraux je pohvalio emancipaciju proleterijata u Sovjetskom Savezu, ali i izrazio svoju bojazan kako bi doktrina socijalističkog realizma mogla ugušiti literarno stvaralaštvo.[69]

U svibnju 1935.,[70] Gallimard mu izdaje Le Temps du mépris, roman inspiriran novim saznanjima koje su mu dali Manès Sperber, Bernard Groethuysen i Willy Bredel, njemački komunist kojeg su Nijemci oslobodili nakon godinu dana u logoru.[71] Iste godine piše već spomenuti predgovor za knjigu Indochine S.O.S. Andrée Viollis te započinje rad na svom teorijskom remek-djelu, La Psychologie de l'Art.

U lipnju 1935., ponovo u Gideovom društvu, Malraux sudjeluje kao francuski predstavnik na Međunarodnom kongresu pisaca za obranu kulture u pariškoj Maison de la Mutualité.[72] U duhu svog inače diskretnog organizatora, Willija Münzenberga, Kongres je trebao biti manifestacija slave Sovjetskog Saveza,[73] no neki od sudionika su se uspjeli izboriti za riječ i otvoreno protestirali protiv hapšenja i zarobljivanja Staljinovih političkih protivnika.[74] Izvještaj kojega su za Centralni komitet KPSS podnijeli Victor Kine i Johannes Becher navodi kako je Malraux prilično uspješno pomogao Sovjetima da ograniče djelovanje pobunjenih sudionika.[75]

U ožujku 1936., ponovo, ali nakratko, posjećuje Sovjetski Savez. Sastaje se s režiserom Sergejom Ejzenštejnom,[76] kojega je već bio upoznao u Parizu 1932. godine i s kojim dogovara filmsku adaptaciju svog romana La Condition humaine.[77] Iako su napravili nekoliko nacrta i planova, Ejzenštejn se ultimativno povukao iz projekta smatrajući kako je roman previše antistaljinistički.[78] Imao je i još jedan prilično razočaravajuć susret s Gorkim,[79] koji je nedugo nakon toga i umro. Sudjelovao je i na novom sastanku Međunarodnog kongresa pisaca za obranu kulture u Londonu, gdje je iznio svoje primjedbe.

Borac u Španjolskoj

uredi
 
Francuski ministar avijacije Pierre Cot je imao značajnu ulogu u Malrauxovom odlasku u Španjolsku tokom građanskog rata.

Kada je 18. srpnja 1936. izbio građanski rat u Španjolskoj, francuski ministar avijacije Pierre Cot i njegov šef ureda Jean Moulin stupaju u kontakt s Malrauxom i pitaju ga bi li htio prikupiti informacije na terenu.[80] Četiri dana kasnije, Malraux je ministarskim avionom sletio u Madrid, gdje je boravio do 28. srpnja.[81] Kada se vratio u Pariz,[82] odlučio je otići u Španjolsku kao borac zbog svojih osobnih uvjerenja,[83] ali djelomično i kako bi, kako kaže Todd, "pobjegao od histerične Clare".[84] Regrutirao je pilote u tajnu organizaciju preko koje su francuska ministarstva španjolskoj vladi indirektno prodavala avione namijenjene francuskom ratnom zrakoplovstvu.[85] Obećavajući avione i pilote, Malraux je srdačno dočekan od strane španjolskih republikanaca i španjolskog ministra avijacije, također potpukovnika.[86] Ubrzo je poletio u sklopu međunarodne eskadrile España s dvadesetak aviona Potez 540, čiji je zapovijednik, s činom pukovnika, bio sve do 1937. godine. Iako nikada nije pucao iz pištolja ili pilotirao avionom,[82] Malraux je sudjelovao u 65 zračnih operacija, a u kolovozu se borio protiv Francovih trupa u Toledu, Madridu, Guadalajari i Teruelu.[87] Ranjen je dva puta. Mjesto zapovjednika je prepustio Abelu Guidezu, što mu je predložio ministar Cot.[88] Sudjelovao je i u bombardiranju Medellína u sklopu gvadalupanske kampanje. Također, 1. rujna 1936., njegova eskadrila je nanijela štetu tajnom uzletištu Francovih trupa u Olmedu.[89] U veljači 1937. je sudjelovao u misiji u Malagi.

Iako je Malraux bio loš strijelac i pilot, njegovi ljudi su skupili svoju hrabrost i bili su impresionirani njegovim znanjem, iako nisu razumjeli njegove komentare.[90] S druge strane, njegovi nadređeni su zaključili kako njegov učinak nije zadovoljavajuć. Zapovjednik vladine avijacije, Antonio Camacho Benitez, u svom izvještaju piše sljedeće: "Prateći ponašanje i djelovanje gospodina Malrauxa, trebalo bi poduzeti jednu od ove tri stvari: smanjiti disciplinu, izbaciti ga ili strijeljati."[91] Prema memoarima Ignacija de Cisnerosa, koji je nakon rata bio vrhovni zapovjednik republikanske avijacije, Malraux si je smanjio ugled namečući se kao šef eskadrile, ne shvaćajući zapravo kako bi morao biti pilot da stekne taj status; uz tri ili četiri iznimke, Malrauxovi pilotu uopće nisu bili antifašisti već plaćenici privučeni dobrom plaćom. Malraux se, ne znajući ništa o avijaciji, oslanjao na njih, ali oni nisu učinili ništa korisno, dapače, samo su stvarali probleme. De Cisnerors tvrdi kako ih je u nekoliko navrata pokušao otpustiti, ali vlada se tome usprotivila jer bi dovelo do problema s Francuskom.[92]

Malraux je 1937. godine napustio Španjolsku. Dana 24. veljače 1937. odlazi u Sjedinjene Države i Kanadu gdje održava seriju predavanja s ciljem prikupljanja financijskih sredstava za republikanske borce.[93] Šireći svoju propagandu, Malraux se nije libio tvrditi kako su članovi njegove eskadrile bili mučeni od strane frankista.[94] U periodu kada je bio posvećen pomaganju republikancima u Španjolskoj, Malraux je, unatoč Moskovskim procesima, izbjegavao pretjerane kritike prema Sovjetskom Savezu i komunistima,[95] smatrajući kako jedino oni imaju sposobnost nametnuti disciplinu potrebu kako bi se spasila republika.[96] Ovakav diplomatski stav prema staljinistima (koji, doduše, nije spriječio komunista Andréa Martyja da tokom 1937. predloži njegovu likvidaciju)[97] Malrauxa je doveo do žestoke polemike s Trockim.[98]

U srpnju 1937., sudjeluje na kongresu pisaca kojega je organizirala španjolska vlada.[99] Iste godine, u časopisu Verve, objavljuje prve dio svog remek-djela Psychologie de l'Art, odnosno tekstove Psychologie des Renaissances i De la représentation en Orient et en Occident. Boravi na Pirinejima s ljubavnicom Josette Clotis,[100] gdje ga španjolski borci inspiriraju da napiše roman L'Espoir, koji će biti izdan u prosincu 1937. godine.[101] Roman je ubrzo postao tema žustrih debata i diskusija. Zimu 1937./1938. provodi u Parizu, iznajmivši sobu u hotelu Madison na adresi 143 boulevard Saint-Germain; Josette je ostala u njegovoj blizini, iznajmivši sobu u obližnjem hotelu Royal-Condé.[102] Kako je vrijeme prolazilo, Malrauxov odnos s Clarom je sve više propadao, no ona je odbijala dati mu razvod.[103].

Godine 1938., s Édouardom Corniglion-Molinierom kao producentom, Malraux režira film Espoir, sierra de Teruel, prema vlastitom romanu objavljenom krajem 1937. godine. Snimanje filma započelo je 4. kolovoza u Barceloni,[104] uz brojne probleme, nakon čega se nastavilo u Tarragoni i na planini Montserrat.[105] U siječnju 1939., filmska ekipa je prisiljena napustiti Barcelonu nakon što ova pada u ruke nacionaliste, zbog čega je film morao biti dovršen u Joinvilleu i Villefranche-de-Rouergueu.[106] Od lipnja do kolovoza, film je prikazan u sklopu nekoliko privatnih projekcija. U rujnu,[104] njegovo javno prikazivanje je zabranjeno na zahtjev Édouarda Daladiera preko Philippea Pétaina, tada ambasadora u Francovoj Španjolskoj.[107]

Drugi svjetski rat

uredi

Ulazak u vojsku i zarobljivanje

uredi

Na samom početku Drugog svjetskog rata, Malraux, koji je 1922. godine otpušten iz vojske, a 1929. godine pomilovan, dobiva položaj u Provinsu. U vojsku je primljen kao obični vojnik druge klase u tenkovskoj diviziji, a 14. travnja 1940. godine je s činom draguna premješten u 41. motoriziranu konjicu u blizini Provinsa,[108] gdje ostaje do 14. svibnja 1940. godine. Dobio je obuku za dočasnika u nadi da će postati tenkist, ali okolnosti mu ne ostavljaju vremena za to. Svoj rat je opisao na sljedeći način: "Naši tenkovi u Provinsu nisu nas mogli izvesti niti s poligona. U svibnju smo, pješice, krenuli s protutenkovskim jedinicama. Imali smo malenih poteškoća. Dana 15. lipnja sam lakše ranjen. Sljedećega dana, zarobljeni smo kao članovi pješadije na pola puta od Provinsa do Sensa, kamo smo se bili uputili...".[109] Ipak, izgleda kako Malraux uopće nije bio ranjen već je imao bolove u stopalima zbog preuske obuće, što su riješile medicinske sestre Wehrmachta u kampu za ratne zarobljenike u Sensu.[110] Malraux je ubrzo premještan na farmu u Collemiersu, vjerojatno kako bi pomogao u poljoprivrednim radovima.[111] Krajem rujna, njegov polubrat Roland ga je upozorio da, prema vijestima koje su došle s neutralnih radio stanica u Švicarskoj i Švedskoj, Nijemci traže određene pisce, uključujući i Malrauxa, da ih oslobode. Malraux je, zbog svog ranijeg političkog angažmana, bio krajnje skeptičan oko toga da će ga Nijemci doista pustiti[112] pa je, uz Rolandovu pomoć u obliku odjeće, obuće i novca, prerušen u drvodjelca, pobjegao s farme u pratnji Jeana Grosjeana, Jeana Beureta i opata Magneta, budućeg kapelana u Vercorsu, ubijenog tokom borbi, koji je Malrauxu ponudio smještaj kod sebe u Drômeu, u zone libre. Malrauxov uspješan bijeg je bio posljedica vrlo fleksibilnog odnosa njemačkih vojnika prema francuskim ratnim zarobljenicima.[113]

U međuvremenu je Josette Clotis rodila njihova prvog zajedničkog sina, Pierrea, nazvanog u čast pisca Pierrea Drieua la Rochellea,[114] koji će na kraju dobiti ime Pierre-Gauthier (1940. – 1961.). Kako je još uvijek bio u braku s Clarom, Malraux nije mogao priznati dijete. Ipak, s obzirom da se preizvao Malraux, priznao ga je Roland.[114]

Okupacija

uredi

Nakon uspješnog bijega, Malraux je pisao de Gaulleu ponudivši se da služi kao borac u zrakoplovstvu Slobodne Francuske. No, član pokreta otpora koji je trebao dostaviti njegovo pismo je uhapšen te je, kako bi zaštitio Malrauxa, progutao pismo pa ovo nikada nije dostavljeno. Ne dobivši odgovor, Malraux je zaključio da je odbijen zbog svog ranijeg angažmana u Španjolskom građanskom ratu.[115] Iako su ga Marcel-François Astier, Claude Bourdet, Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir nagovarali da to učini, Malraux se odbio pridružiti pokretu otpora. Bio je uvjeren kako će Britanija na koncu pobijediti u ratu[116] i kako pokret otpora, bez novca, oružja i opreme, samo igra minornu ulogu u cijeloj priči.[117]

Početkom 1941. se sa Josette preselio u vilu La Suoco u Roquebrune-Cap-Martinu,[118] gdje će ostati sve do jeseni 1942. godine, uz kratki boravak u vili Les Camélias u Cap d'Ailu sredinom 1941. godine.[119] U tom je periodu obnovio kontakt s piscima koji su se nalazili na Azurnoj obali, a među kojima su bili André Gide i Roger Martin du Gard. Suzdržao se od objavljivanja u časopisu La Nouvelle Revue française, čiji je glavni urednik tada bio Pierre Drieu la Rochelle, kolaboracionist, no održao je dobre odnose s njim.[120] Ubrzo odlazi u Allier,[121] ali tu boravi tek kratko te se ponovo seli, vjerojatno u Cantal, gdje mu se ubrzo pridružila Josette s njihovim sinom. Nedugo zatim sa Josette odlazi u Saint-Chamant.[122] Dana 11. ožujka 1943., Josette je rodila njihovog drugog sina, Vincenta (1943. – 1961.).[123]

Kako je vrijeme odmicalo, a pokret otpora dobio više oružja i novca, Malraux je počeo ozbiljno razmišljati o priključenju.[124] Krajem ljeta iste godine stupa u kontakt s pokretom otpora, točnije s Harryjem Peulevéom, šefom britanske objavještajne mreže Author, koji je izgleda pomogao u primanju Rolanda u pokret otpora. No, pokušaj Pierrea Kaana i Sergea Ravanel da na jesen 1943. godine dovedu Malrauxa u pokret otpora nije urodio plodom.[125]

Početkom 1944., Roland ga je upoznao s Georgeom Hillerom, šefom obavještajne mreže Footman.

Pokret otpora

uredi

Krajem ožujka 1944. godine, nakon što su Nijemci uhapsili njegovu polubraću, Rolanda i Claudea,[126] André se pridružio pokretu otpora.[127] Diskretno je napustio Saint-Chamant i prešao dolinu Dordogne, uputivši se u château de Castelnaud kraj Limeuila, a onda i u château de la Vitrolle. Nadijenio si je ime pukovnik Berger.[128] Po pristupu pokretu, George Hiller ga je povezao s grupacijama u Lotu. Zahvaljujući Jacquesu Porieru i Georgeu Hilleru, Malraux ima prililku posjetiti brojne departmane (Corrèze, Lot, Dordogne i Tarn), gdje upoznaje vođe pokreta otpora i objašnjava svoju "misiju", imajući dovoljno vještine da svaku od grupa koja mu pokuša nametnuti hijerarhiju uvjeri da već pripada drugoj grupi. Dobrovoljno je govorio o svom "PC interallié". U stvari je Malraux jedino bio član obavještajne grupe Nestor-DIGGER koju je u Dordognei vodio Jacques Porier (poznat i kao "Jack"). Tokom njegova cjelokupnog angažmana na jugozapadu, Malraux je primarno bio tek prestižni suputnik, gotovo nikakav sudionik, a još manje zapovjednik jedinica pokreta otpora.[129] Za razliku od većine ostalih vođa otpora, Porier se istinski divio Malrauxu, ali je njegove govore smatrao korisnijim od njegovog djelovanja.[130]

Dana 22. srpnja 1944., njemačka Kamfpgruppe Wilde (a ne SS-ove trupe, kako će Malraux kasnije pisati u svojim Antimémoires) uhapsila je "pukovnika Bergera" u Gramatu tokom pucnjave na automobil Georgea Hillera.[131] Priveden je na ispitivanje i izložen simuliranom pogubljenju,[132] nakon čega je, nakon serije premješaja, zatvoren u zatvor Saint-Michel u Toulouseu.[133] Oslobođen je 19. kolovoza kada su Nijemci napustili grad.[134]

 
Pukovnik Berger, odnosno Malraux (drugi s lijeva) u Alsaceu tokom 1944. godine.

Nešto ranije, točnije 26. srpnja 1944., napad na vagon Banque de France na kolodvoru u Neuvicu stavio je velika financijska sredstva u ruke pokreta otpora. Arhivski materijal otkriva kako je pokret otpora platio veliku svotu novca za Malrauxovo oslobođenje, što je, kako navodi Guy Penaud, predstavljalo problem jer je Malraux pušten po njemačkom napuštanju Toulousea, neovisno o novcu. Nedugo nakon oslobođenja, Malraux je jednom svom rođaku rekao: "Ako imaš financijskih problema..., slobodno, ne ustručavaj se. Trenutno sam bogat."[135]

Krajem 1944. godine, Malraux, boraveći u Parizu, upoznaje Ernesta Hemingwayja. Dok su sjedili u baru Ritz, Hemingway je pažljivo slušao Malrauxove improvizacije o ratu, među kojima i ona da je u danom momentu držao komandu nad 2,000 ljudi, te njegove političke i književne diskurse koji Amerikanca nisu impresionirali pa je Malrauxu dao nadimak "Comrade Malreux", što je bila igra s epitetom "malheureux" (srpskohrvatski: "nesretan").[136] Svakako, susret dvojice pisaca protekao je prilično hladno, a sam Hemingway ga je često spominjao kada je sebe želio prikazati u boljem svijetlu.[137] Kako bi si osigurao čin pukovnika i komandu nad jedinicom, Malraux je lagao da ima spremnik municije i pouzdanu informaciju da će Britanci padobranom poslati 10,000 ljudi u Dordogne. Ta mu je laž donijela željeni čin i komandu nad novoosnovanom brigadom Alsace-Lorraine, sastavljenom mahom od gerilaca iz Alsacea i Lorrainea koji su izbjegli na jugozapad.[138] Dana 17. srpnja, u hotelu La Cloche u Dijonu, Malraux upoznaje generala Jeana de Lattre de Tassignyja.[139] Kao zapovjednik brigade,[140] Malraux sudjeluje u operacijama u Vogezima i Alsaceu koje provodi prva francuska armija, uključujući i oslobođenje Dannemarieja[141] i obranu Strasbourga.[142] Potpuno suglasan s općom strategijom, Malraux malo vremena provodi na samom terenu, za čije je upravljanje zadužioo svoje zamjenike, Pierrea Jacquota i zapovjednika Brandstettera.[143] Dana 12. studenog, Josette pogiba u nesreći,[141] a 15. ožujka 1945. godine raspuštena je njegova brigada.[144]

Nakon oslobođenja, Malraux je dobio cijelu seriju odlikovanja tako što je lažno uveličao svoj ratni doprinos pokretu otpora. Jedan od boljih primjera ovoga je njegova teza da se pokretu otpora pridružio još 1940. godine,[145] no, kao što je razvidno, izbjegavao je to sve do 1944. godine.

Golizam

uredi

Nakon rata, Malraux se uselio kod Madeleine Malraux, udovice svog polubrata Rolanda koji je poginuo na brodu Cap Arcona, te kod svog nećaka Alaina, sina Rolanda i Madeleine, na adresi 18 bis avenue Robert-Schuman, u vili koju je izgradio Louis Faure-Dujarric. Njegova supruga Clara i kći Florence su se uselile na adresu 17 rue Berthollet u Parizu.

U svojim memoarima, Raymond Aron navodi kako je Malraux 1944. doživio osjetnu promjenu po pitanju komunizma, počevši pokazivati otvoreni prijezir prema toj ideologiji. Tokom 1945. godine se snažno povezao sa Charlesom de Gaulleom, u čijoj je vladi, od studenog 1945. do siječnja 1946., bio ministar informacija.[146] Raymond Aron mu je bio šef ureda.[147] Malraux je slijedio de Gaullea i tokom osnivanja i vođenja RPF-a, u sklopu kojeg je bio zadužen za vođenje propagande od 1947. do 1953. godine.[148] Godine 1953., nakon izbornog neuspjeha RPF-a, de Gaulle se odlučuje povući iz aktivne politike, a Malraux prestaje biti aktivan u pokretu.[149]

Godine 1947., Henri Peyre, profesor francuskog jezika i književnosti na Yaleu, predložio je Malrauxa za Nobelovu nagradu književnost, što je Malrauxu bila tek prva u nizu nominacija.[150] Malraux će biti predložen još 1948., 1949. i 1952. prije 1954. godine, kada je tokom deset godina, dakle do 1964. godine, svake godine predložen od strane barem jedne osobe.[150] Švedska akademija je srednom 50-ih odbila Malrauxa "sve dok se ne vrati romanu" jer je Malraux o ovom periodu pisao isključivo teorijska djela. Jedan od glavnih konkurenata bio mu je Albert Camus, kojemu je Nobel uručen 1957. godine. Prilikom govora u Stockholmu, Camus je izjavio: "Smatram kako je nagradu trebao dobiti Malraux." Kada je čuo tu izjavu, Malrauxova replika je bila: "Camusova izjava služi nam obojici na čast."[151] Unatoč, dakle, brojnim nominacijama, Malraux nikada nije dobio Nobelovu nagradu, što se danas smatra jednim od većih previda u historiji te nagrade.

U periodu de Gaulleovog izbivanja s političke scene (1953. – 1958.), Malraux također nije pokazivao znakove političke aktivnosti.[149] U ožujku 1948.,[152] Malraux se oženio s Madeleine[153] te postao Alainov skrbnik, dok je Madeleine preuzela brigu i o Paulu-Gauthieru i Vincentu, zapostavivši tako svoju karijeru pijanistice. S Madeleine je putovao u Grčku i Iran. Sudjelovao je u nastanku djela Malraux par lui-même Gaëtana Picona,[154] a na ljeto putovao u Luzern s Madeleine. U siječnju 1954., Malrauxovi su pozvani u New York na otvaranje novih Metropolitanovih galerija.[155] Praznike provode u Italiji, gdje posjećuju Toskanu i Umbriju. Sljedeće godine odlaze u Egipat. Tokom 1956., s Alainom putuju u Rim i na Siciliju.

U travnju 1958., zajedno s drugim piscima (Sartre, Martin du Gard, Mauriac) šalje pismo predsjedniku Renéu Cotyju u kojem izražava svoje protivljenje mučenjima koja su se odvijala u Alžiru.[156]

Malraux kao ministar kulture

uredi

Dana 1. lipnja 1958., Charles de Gaulle, koji se vratio na vlast, imenuje Malrauxa ministrom odgovornim za predsjedništvo Skupštine i resor informacija. Nedugo nakon imenovanja, Malraux je svoje poslove proširio i na širenje utjecaja francuske kulture.[157] U jednoj nedatiranoj poruci, adresiranom svom nasljedniku na mjestu ministra informacija, Malraux je izjavio kako je on svoje ministarstvo organizirao tako da koristi radio kao oružje za borbu protiv "neprijateljskih" novinara. S tim ciljem, smatrao je da je nužno provesti "političko čišćenje" i ukloniti sve komunističke tehničare i novinare koji su tokom 1958. godine pokazivali animozitet prema de Gaulleu.[158]

Dana 27. studenog 1958., ministar Malraux, preko Perzije, stiže u New Delhi.[159] Njegov posjet je zapravo bio good will visit namijenjen uspostavi boljih kulturnih, političkih i diplomatskih odnosa.[160] Primio ga je Nehru s kojim je razgovarao o indijskoj duhovnosti, ali je premijer Indije materijalnu problematiku smatrao prioritetom.[161]

Na ljeto 1958., javno je priznao postojanje mučenja u Alžiru i dodao kako će predsjednik Coty otići tamo i to zaustaviti. Charles de Gaulle, tada premijer Četvrte Republike, zatražio je od Georgesa Pompidoua, svog bliskog savjetnika, da Malrauxa zamijeni Jacquesom Soustelleom, a da prvome pronađe "nešto drugo". Doveden u neugodnu situaciju, Pompidou je potvrdio Malrauxu kako mu je de Gaulle dodijelio novoformirano ministarstvo kulture, koje je zamijenilo dotadašnje Državno tajništvo za lijepe umjetnosti. De Gaulle je prihvatio ovu ideju o osnivanju ministarstva za pitanja kulture što je ubrzo dovelo do priča o tome kako je to ministarstvo, službeno formirano 8. siječnja 1959. godine., stvoreno posebno za Malrauxa.[162][163] Dana 28. svibnja 1959., povodom priredbe "Zvuk i svjetlost" u Akropoli, Malraux je održao govor u čast Atene.[164] U kolovozu i rujnu putuje po Južnoj Americi - Argentina, Brazil, Čile, Peru i Urugvaj. Cilj ovih putovanja bilo je opravdavanje francuske politike u Alžiru, čime je Malraux pokazao sve on vještine koje su ga proslavile prije rata.[165] U listopadu, u de Gaulleovom društvu, pohađa premijeru Claudelove drame Tête d'or u pariškom Odéonu.

Kao ministar, Malraux je uspješno kombinirao elitističku politiku sa socijalnim djelovanjem. Iako se nikada nije deklarirao kao lijevi golist, Malraux nije skrivao svoju ljevičarsku prošlost, optuživši 15. prosinca 1965. godine pionira francuskog socijalizma, Françoisa Mitterranda, kako "uopće nije bio u Španjolskoj".[166] Oslanjajući se na polutiku koju je vodio Front populaire, Malraux je kulturu pretvorio u posao kojim upravlja država.

 
Godine 1963., Malraux je organizirao izložbu Mone Lise u vašingtsonskoj National Gallery of Art. Prilikom otvaranja izložbe, Malraux je bio u društvu supruge, potpredsjednika Johnsona, predsjednika Kennedyja i prve dame Jackie Kennedy, koja je Malrauxa opisala kao "najinteresantnijeg čovjeka s kojim nikada nije pričala."

Ministarstvo vanjskih poslova je na Malrauxa gledalo s određenim prijezirom, smatrajući kako svojim djelovanjem zadire u njihovu sferu poslova te kako bi na svojim putovanjima mogao dati obećanja koja bi se, zbog financijskih ili drugih razloga, mogla pokazati neostvarivima.[167] Primjer za ovo je Malrauxovo putovanje u Meksiko 1960. godine, gdje je vlastima objasnio kako je "umjetna kiša" proces koji je trenutno ostvariv te kako je siguran da bi, s obzirom na okolnosti i za razliku od Sjedinjenih Država, Francuska bila voljna omogućiti korištenje tog procesa u Meksiku potpuno besplatno. Quai d'Orsay, gdje je smješteno ministarstvo vanjskih poslova, reagirao je izjavom u kojoj negira postojanje uređaja za proizvodnju kiše te kako Meksiku ne nedostaje kiše.[168] Čini se kako je de Gaulle zapravo dao Malrauxu slobodne ruke što se davanja obećanja tiče, oslanjajući se na ostatak administracije da popravlja situaciju.[169]

U rujnu 1960., Malraux se naljutio na svoju kći, Florence, jer je potpisala Manifeste des 121, koji je pozivao vladu da prizna rat u Alžiru kao legitimnu borbu za nezavisnost.[170] Svađa je potrajala sve do 1968. godine, kada se Malraux konačno pomirio s kćerkom. Tokom 1961. godine, njegovi sinovi Pierre-Gauthier i Vincent pogibaju u automobilskoj nesreći.[171]

Dana 7. veljače 1962. godine, OAS je pokušala izvršiti atentat na Malrauxa u njegovu domu u Boulogne-Billancourtu. Malraux se odmah preselio u Versailles, u paviljon kojeg mu je osigurala država te je tu ostao sve do 1969. godine.

 
U rujnu 1963., ministar Malraux je posjetio francusku školu u Helsinkiju.

U svibnju 1962. godine, Malraux je bio gost Johna Kennedyja,[172] s kojim je dogovorio izložbu Mone Lise u Sjedinjenim Državama. Dana 4. kolovoza 1962. stvorio je Generalni inventar kulturne baštine i Plan za očuvanje i poboljšanje. Sljedeće godine, Malraux je odlučio zatvoriti pećinu Lascaux, otvorenu za javnost od 1948., zbog štete koja je nastala konstantnim posjetama. Iste godine posjetio je i Finsku. Dana 19. prosinca 1964., Malraux je u de Gaulleovom društvu održao jedan od svojih najpoznatijih govora - eulogiju u čast Jeana Moulina, čiji je pepeo prenesen u Panthéon.[173]

Godine 1965., Malrauxovo ponašanje je postalo zabrinjavajuće. Često je pio,[174] doživljvao velike emocionalne skokove između megalomanije i depresije,[175] a u prisustvu kolega je često djelovao umorno i nesuvislo; sve ovo je potaklo de Gaullea da sugerira Malrauxu putovanje kako bi se odmorio.[176] Dana 22. lipnja 1965. godine, u društvu Alberta Beureta, uputio se na Daleki Istok.[177] Kada je stigao u Kinu, kineske vlasti su mu 17. srpnja uputile službeni državnički poziv, što je bila posljedica pisma kojeg je poslao de Gaulle.[178] Malraux je prihvatio, ali dolazi do otezanja koje je francusku ambasadu u Pekingu nagnalo da ponovo zatraži de Gaulleovu intervenciju,[179] koja je rezultirala time da je 3. kolovoza Mao Zedong konačno primio Malrauxa.[180] Malrauxov nastup je bio dodvoravajući,[181] no Mao je na njegove upite odgovarao više kurtoazno, ne pokazujući interes za Francusku.[182] Po povratku, Malraux je rekao kako je kineskoj vladi predložio zajedničku politiku po pitanju Vijetnamskog rata, no to su kasnije demantirale i kineske vlasti i Alain Peyrefitte. Malraux će o susretu s Maom mnogo pisati u svom djelu Antimémoires.[183]

Tokom ovog, ujedno i svog posljednjeg, posjeta Orijentu, Malraux je ponovo posjetio Indiju. Kao i 1958., pokazao je jako malo zanimanja za društveno i političko stanje u zemlji, interesirajući se više za duhovni dio indijskog društva.[184] Dana 1. rujna 1965., održao je eulogiju na pogrebu arhitekta Le Corbusiera. Kako je potonji u Indiji sudjelovao u dizajnu Chandigarha, Malraux je pozvao indijskog ambasadora u Francuskoj da prisustvuje sprovodu s vodom iz Gangesa, no prešutno je dao naslutiti kako će i obična voda biti dovoljna.[185]

Početkom 1966. godine, Malraux je u Dakaru, zajedno sa senegalskim predsjednikom Léopoldom Sédarom Senghorom, otvorio prvi festival crnačke umjetnosti,[186] dok je na jesen iste godine organizirao veliku retrospektivu djela Pabla Picassa.[186] Dana 30. rujna 1966. godine osnovao je i Ured za podmorska arheološka istraživanja u sklopu Ministarstva kulture s uredima u Marseilleu i Annecyju.

U proljeće 1966., nakon nekoliko svađa i pomirenja, André i Madeleine Malraux su se definitivno razdvojili,[187] mada se nisu razveli.[188] U rujnu 1967. izlaze njegovi Antimémoires, koje kritika i publika oduševljeno prihvaćaju. Tu je Malraux Maoa prikazao kao jednog od velikana ljudske historije i to kroz značajno "ukrašenu" verziju njihova ranijeg susreta. Tokom 1968., Malraux je poslao jednu kopiju svojih memoara svojoj kćerki Florence, što je doprinijelo njihovom pomirenju.[189]

Negdje u ovom periodu, Malraux je obnovio svoju raniju, kratkotrajnu vezu s Louise de Vilmorin.[190] Tokom 1968., iskoristio je svoje ministarske ovlasti i ukinuo prestižnu Prix de Rome. U veljači 1968., Malraux je bio meta napada filmaša i filmofila, koje je kasnije zastupao François Mitterrand, zbog tzv. afere Langlois, u sklopu koje je Malraux Henriju Langloisu prepustio umjetničku direkciju francuske kinematografije, iako je njegovo administriranje iste bilo izloženo kritikama.[191] Godinu dana kasnije, u veljači 1969., sudjeluje na prvoj konferenciji u Niameyju zajedno s nigerskim predsjedikom Hamanijem Diorijem. Ovo je dovelo do druge konferencije u Niameyju 1970. godine, na kojoj je osnovana Agencija za kulturnu i tehnološku suradnju, preteča današnje Frankofonije.[192]

Posljednje godine

uredi
 
Malraux fotografiran 23. studenog 1976., na dan svoje smrti.

Kada je 1969. godine Charles de Gaulle otišao s vlasti, Malraux se, kao njegov ministar, povukao iz politike.[193] Malraux ni u kojem trenutku nije prestao biti odan generalu, čak ni tokom turbulentnih događaja iz svibnja 1968., koje je Malraux nazvao "krizom civilizacije"[194], izrazivši zabrinutost zbog "nihilizma"[195] studenata. Sukladno tome, Malraux je bio na čelu skupa koji je 30. svibnja 1968. godine pred Slavolukom pobjede tražio uspostavu reda.8[196] Ipak, Malraux je novi red i dalje poistovjećivao s likom i djelom generala de Gaullea, što govori o intenzitetu povjerenja kojeg je Malraux gajio prema njemu. Malraux će biti jedna od rijetkih osoba koje je de Gaulle pristao ugostiti u svom domu do svoje smrti 1970. godine.

Malraux je u ovom periodu živio s Louise de Vilmorin u njezinom obiteljskom dvorcu u Verrières-le-Buisson. Međutim, Louise je umrla 26. prosinca 1969. godine.[197] Malraux ostaje živjeti u dvorcu s njezinom nećakinjom, Sophie de Vilmorin, koja će biti njegova posljednja partnerica[198] i koja će brinuti o njemu do njegove smrti.[199]

Godine 1970., piše predgovor za zbirku Poèmes Louise de Vilmorin i svoje djelo Les Chênes qu'on abat..., napisano povodom smrti Charlesa de Gaullea. Sljedeće godine postaje prvi predsjednik De Gaulleovog instituta.

Vraćajući se aktivnostima svoje mladosti, Malraux je 1971. godine podržao nezavisnost Bangladeša od Pakistana. U dobi od 70 godina, Malraux je najavio kako se namjerava pridružiti indijskoj vojsci, koja je podržavala separatiste u Bangladešu, vjerojatno zato što je ranije kritizirao korisnost čisto verbalne podške. Ipak, Indira Gandhi, s kojom se susreo u indijskom veleposlanstvu u Francuskoj, uvjerila ga je kako Indija cijeni njegovu podršku, ali kako doista nije potrebno da i fizički sudjeluje u borbama.[200]

U veljači 1972., američki predsjednik Richard Nixon, planirajući posjet Kini, poziva Malrauxa u Washington.[200] Nixon je vjerovao kako Malraux "poznaje Maoa i Zhoua Enlaija još iz 30-ih godina" te kako je "tokom godina s njima održavao intermitentni kontakt".[201] Nixonovi savjetnici su imali različita mišljenja o Malrauxu. Leonard Garment ga je smatrao "fascinantnim jer ima fascinantnu povijest". John Scali, s druge strane, nije bio impresioniran Malrauxom i njegovim konfuznim pričama i kontradikcijama prožetim selektivnošću i nekonzistentnošću; za njega je Malraux tek "starac koji sa sobom nosi pretenciozne i zastarjele ideje o posebnom svijetu kakvog je on želio imati." U svojim memoarima iz 1979., Henry Kissinger je otkrio kako je Malrauxovo poznavanje Kine bilo jako zastarjelo i kako su njegova kratkoročna predviđanja bila skandalozno pogrešna, istovremeno priznajući kako je Malraux posjedovao dovoljno intuicije da postavi pokoje točno dugoročno predviđanje, poput neminovnog zbližavanja Kine i Sjedinjenih Država.[202]

Tokom 1972., emitirana je serija od devet epizoda, La Légende du siècle, koju su režirali Françoise Verny i Claude Santelli, a koja je širu javnost upoznala s Malrauxovim likom i djelom.[203]

U studenom 1972., na inicijativu svog neuropsihijatra Louisa Bertagne,[174] koji ga je liječio od 1966., Malraux je hospitaliziran u pariškoj bolnici Salpêtrière zbog alkoholizma i depresije.[204] Tokom svog boravka u bolnici, koji je trajao 49 dana, Malraux je napisao poznati esej "Lazare".[205]

U listopadu 1973., svjedočio je u korist pisca Jeana Kayja, otuženog za otmicu leta 711,[206] te se sa Sophie uputio u Bangladeš.

Na predsjedničkim izborima 1974., Malraux je otvoreno podržao golista Jacquesa Chabana-Delmasa ispred socijalista Françoisa Mitterranda i liberala Valéryja Giscarda d'Estainga. Malrauxov nastup na televiziji se, ipak, pokazao katastrofalnim -njegov govor je shvaćen kao da je nastavnike proglasio beskorisnima, čime je Chaban-Delmas izgubio velik broj potencijalnih glasova.[207] Tokom ove kampanje, izjavio je i: "Politički, jedinstvo Europe je čista utopija. Potreban je zajednički neprijatelj kako bi se Europa politički ujedinila, a jedini zajednički neprijatelj koji bi se mogao pojaviti je islam."[207]

Tokom iste godine, odlazi u Japan kako bi prisustvovao izložbi Mone Lise.[208]

U siječnju 1975., inaugurirao je Centre Culturel André Malraux u Verrières-le-Buissonu, pri čemu je održao poznati govor. U svibnju iste godine je održao još jedan poznati govor, ovoga puta u katedrali u Chartresu, povodom tridesete obljetnice oslobođenja konc-logora. Krajem prosinca, odlazi na Haiti sa Sophie, gdje pokazuje interes za spontanu umjetnost škole Saint-Soleil.[209] Sudjeluje i u vudu ceremoniji, ali ubrzo odlazi.[210]

 
Grobnica Andréa Malrauxa u pariškom Panthéonu, gdje su njegovi ostaci preseljeni 1996. godine.

U studenom 1976., hospitaliziran je u Centru Henri-Mondor u Créteilu, službeno zbog nakupljanja krvi u plućima, a zapravo zbog melanoma. Umro je u bolnici 23. studenog 1976. godine. Sljedećeg dana je pokopan na groblju u Verrièresu,[211] a ne u dvorcu Vilmorin, kako je želio, pored Louise. Dana 27. studenog, održana je nacionalna počest u njegovo ime u vrtovima Louvrea.

Na dvadesetu obljetnicu Malrauxove smrti, godine 1996., a na prijedlog Pierrea Messmera,[212] njegov pepeo je prenesen s groblja u Verrières-le-Buissonu u komoru u pariškom Panthéonu, gdje se nalazi i danas.

Malraux kao književnik

uredi

André Malraux neupitno spada među najinteresantnije fenomene moderne književnosti. Iako je njegova biografija možda poznatija od njegovog književnog djela, a njegov opus u određenoj mjeri zaostaje za onim suvremenika poput Sartrea ili Camusa, Malraux je nesumnjivo ostavio trag na razvoju modernističke književnosti i svojim idejama, često refleksijama vlastita, nemirna duha, opravdano zaslužio epitet "najfascinantnije pojave suvremene književnosti".[213]

 
Portret Malrauxa iz 1974. godine.

Idejno, moglo bi se čak reći i tematski, Malrauxov opus može se podijeliti na tri velike cjeline, prožete zajedničkim motivom smrti kao temeljne preokupacije njegova opusa, kojim ju je pokušao nadvladati. Mladi Malraux pojavljuje se 1920. godine tekstom "Des origines de la pensée cubiste", u kojem nagovještava svoj kasniji filozofsko-estetički ciklus, ali se ubrzo prebacuje na romanesknu formu u djelima Lunes en papier i Royaume-Farfelu. Mladenački zanos estetikom avangarde i velikim Maxom Jacobom očit je u djelima koja se danas mahom zanemaruju kao radikalni otklon od Malrauxova tipična opusa, a koji je posljedica upravo tog mladenačkog zanosa i neformirane estetike.[214] Ipak, već u ovom razdoblju Malraux demonstrira svoju preokupiranost Azijom, posebice Dalekim Istokom, koja će biti ključna tema njegova prvog ciklusa, a u kasnijem dijelu pak sintetski cilj kojemu njegovi teorijski tekstovi teže. Tako već 1927. piše svoje djelo La Tentation de l'Occident, a sljedeće godine, iste godine kada izdaje svoj nonsens roman Royaume-Farfelu, Malraux demonstrira stilsku zrelost u romanu Les Conquérants, koji označava početak njegova prvog ciklusa, koji se može opisati terminom "egzotična književnost".[214] Malrauxova "egzotična" faza zapravo je priča o dalekoj Aziji, kombinacija vješto skrojene fikcije i osobnih iskustava koja Malrauxove standardne teme prikazuje kroz prizmu revolucije i erotizma.[214] Dok u Osvajačima dominira revolucija, u romanu La Voie royale Malraux u prvi plan stavlja erotizam, dok njegovo remek-djelo, La Condition humaine, ujedno i završni dio trilogije koja to nije, donosi sintezu revolucije i erotizma kao jedan od načina dominacije nad smrću.[214] Malraux u ovom periodu nimalo ne odudara od svojih suvremenika, tematizirajući aktualno pitanje besmisla i apsurdnosti života (ovisno o tome jeste li egzistencijalist ili apsurdist), jer mi živimo samo da bismo umrli, i suprostavljajuči tom besmislu ničeansku volju i akciju, kao glavni pokretač u nadvladavanju smrti same.[214] U ovoj fazi promatramo i Malrauxov prelaz s individualnog, prisutan u prvim djelima, na kolektivno i univerzalno, naznačen u Životu ljudskom, a koji će se reflektirati i u njegovim kasnijim djelima.

Iako će u sljedećim romanima Malraux ublažavati "egzotičnost" svojih priča, on i dalje tematizira smrt, odnosno nadvladavanje iste, kroz akciju, kroz sada već slabiji revolucionarni naboj i izvjesne političke ideje kojima u svoja djela unosi veliku dozu sebe i svoje osobnosti. Tako u svom romanu Le Temps du mépris, u kojem prvi progovara o nacizmu i logorima,[214] odustaje od klasične narativne strukture i razvija hibridnu lirsko-epsku formu te svoj roman naziva novelom.[214] U romanu L'Espoir, vidimo razdvajanje akcije i erotizma, koje je tako majstorski spojio u Životu ljudskom, te jednostranu refleksiju vlastitih političkih ideala zbog koje djelo postaje tek ratni roman, gubeći time na dinamičnosti i estetici njegovih ranijih "romana akcije".[214] Svoj prvi ciklus, Malraux je zaključio romanom Les Noyers de l'Altenburg , specifično strukturiranom kronikom jedne obitelji iz Alsacea koja zapravo postaje serija labavo povezanih priča ili epizoda, a ne cjelovito strukturiran roman. Altenburški orasi trebali su biti dio nikada dovršenog ciklusa La Lutte avec l'ange. Iako će lik iz romana, Vincent Berger, dijeliti ime s Malrauxovim ratnim pseudonimom, Altenburški orasi sadrže jako malo Malrauxa kao osobe te predstavljaju prvi roman u kojem odustaje od akcije kao pokretača i svojih iskustava kao inspiracije.[214]

Ironično, upravo će Altenburški orasi biti Malrauxovo posljednje fikcionalno djelo, barem u klasičnom smislu, te najava druge faze njegova opusa - one filozofsko-estetičke. Malraux je iscrpio revoluciju kao sredstvo nadvladavanja smrti[214] te se posvetio filozofskoj analizi umjetnosti kao sredstva nadvladavanja smrti. Smrt i dalje ostaje centralna ideja njegova opusa, no Malraux ju više ne nadvladava akcijom i voljom, ničeanski, već estetički, tražeći rješenje u umjetnosti i njezinoj povijesti. Ciklus je započelo veliko teorijsko djelo La Psychologie de l'art, sasatavljeno od tri samostalna eseja. Malraux će Psihologiju umjetnosti kasnije uklopiti u djelo Les Voix du silence. Ipak, Malrauxov pristup je krajnje specifičan. Naime, on ne teži nekoj sustavnoj analizi, kako navodi u predgovoru Glasova tišine, njegov cilj nisu ni povijest umjetnosti ni estetika pa tako on ne donosi detaljne analize opusa ili autora.[214] Za njega je umjetnost "povijest ljudskog oslobađanja",[214] zamjena jednog stila drugim, konstantna promjena forme, svojevrsna metamorfoza (pojam koji će koristiti u naslovu djela La Métamorphose des dieux, a koji će za njega imati veliku važnost).[214] Velika djela za njega su poveznica pojedinca sa svijetom, a konačni rezultat umjetnosti, kao sredstva nadladavanja smrti, opsežna je sinteza kojom djela izlaze iz svojih civilizacijskih okvira i postaju vječne istine.[214] Za potpuno razumijevanje ove sinteze važna je još jedna njegova trilogija, sastavljena od djela Le Surnaturel (reizdanje Metamorfoze bogova), L'Irréel i L'Intemporel, a u kojoj objašnjava umjetnički prijelaz iz civilizacijski individualnog u kolektivnu estetiku ("područje u kojem meksički bog postaje skulptura i prestaje biti fetiš"),[214] što u konačnici dovodi do sjedinjena umjetnosti Istoka i Zapada. To je proces u kojem umjetnost stječe svoju vlastitu autonomiju, nadilazi materijalne okvire u kojima nastaje i postaje efektan način nadvladavanja smrti.[214] Malrauxov stil se također mijenja u ovom razdoblju, prepun anakronizama te svečanih i melodičnih rečenica, pa su ga kritičari uspoređivali s onim Chateaubrianda.[214] Unatoč njezinoj inherentnoj modernosti, koja se ogleda u originalnosti pristupa i ideje, ova serija djela često se neopravdano zanemaruje među kritikom.[214]

Malrauxov ulazak u politiku donosi desetogodišnju stanku u njegovom kreativnom radu koja je konačno prekinuta 1967. godine objavljivanjem njegova djela Antimémoires. Djelo je bila apsolutna senzacija te je u prvom danu prodano u 40,000 primjeraka, a kasnije prevedeno i na 20 svjetskih jezika.[214] Antimemoari su označili početak Malrauxove treće i posljednje stvaralačke faze, u kojoj kroz dijaloško-memoarsku prozu pokušava nadvladati smrt. U svojim Antimemoarima, djelom koje samim naslovom najavljuje kako neće poštivati strukturu te prozne vrste, Malraux donosi jedan originalni i u velikoj mjeri mistificirani prikaz vlastita života.[214] Bez priče o djetinjstvu, ratu i politici, Malraux donosi djelo u kojem poglavlja nose naslove njegovih djela i na taj način komunicira kako sa samim sobom tako i sa čitateljem, davajući pri tome jedan veliki dio vlastite osobe. On tu stvara jednu mitsku verziju vlastitoga jastva, koja je dodatno pojačana neobičnom narativnom strukturom.[214] Ključni dijelovi romana su veliki razgovori s Nehruom, de Gaulleom i Maom, mada je posljednji vjerojatno u potpunosti izmistificiran.[214] Dijalog s de Gaulleom je i tema u djelu Les Chênes qu'on abat..., koji figurira kao svojevrsna politička oporuka.[214] U konačnici, dijalošku formu primjenjuje i u djelima La Tête d'obsidienne te Hôtes de passage.[214] Njegov posljednji dijalog predstavljen je u eseju "Lazare", gdje Malraux, u stvarnosti u bolnici, razgovara sa samom smrću.[214] Većina važnih djela iz Malrauxove posljednje faze sabrana su u djelu Le Miroir des limbes, koji donosi konačni sintezu Malrauxove "borbe" sa smrću, njezino konačno razrješenje i konačnu autorsku preokupaciju njome preko naracije u kojoj limb postaje prostor smrti kojemu sa sam autor približava.[214]

Iz ovog pregleda, razvidno je da je Malraux svakako jedna od ključnih karika moderne književnosti. Iako je među njegovim suvremenicima bilo neosporivo boljih imena, Malrauxov značaj je velik i leži u njegovoj inherentnoj originalnosti te odvažnosti s kojom je pisao svoja djela. Nagrađivan i hvaljen, Malraux je svojim kapitalnim djelima, poput La Condition humaine i Les Voix du silence, ostavio traga na brojnim područjima, a svojom britkom i eruditskom mišlju je unio neke nove poglede u suvremenu književnost i teoriju umjetnosti.[214]

Humanizam i nostalgija

uredi

Tokom svog života, Malraux nikada nije bio vezan dogmama te je, kroz svoje promjene, ostao vjeran svojoj potrebi nadvladavanja prolaznosti, ali bez traženja utjehe u različitim utopijama, mada je u kasijem životu postao ovisan o opijatima. Kao ateist,[214] Malraux je vidio umjetnost - posebice kroz svoj koncept "imaginarnog muzeja" kao mjesta u kojem se umjetnička djela lišavaju svojih civilizacijskih okova i postaju vječnost, a o čemu je govoreno ranije - kao jedno od sredstava nadvladavanja smrtnosti.[214] Sukladno tome, može se reći kako su u centru Malrauxove filozofije bratstvo i humanizam:

Humanizam se ne sastoji u frazi: "Nijedna životinja ne bi mogla učiniti ono što sam ja učinio." On govori: "Mi smo odbacili ono što je zvijer u nama željela napraviti i tražimo čovjeka gdjegod pronađemo ono što ga uništava."

– Les Voix du silence, 1951.

U ranoj fazi, ničeanska ideja o smrti Boga kod Malrauxa je dobila dodatak o smrtnosti čovjeka, koja je, kao što je rečeno, postala njegova glavna tematska preokupacija. U svom je opusu želio pronaći način kako nadvladati samu smrt. Godine 1926. je napisao:

Bog je bio uništen. Čovjek pronalazi samo smrt.

– La Tentation de l'Occident, 1926.[215]

Dugo mu se pripisivala izjava: "Sljedeće će stoljeće biti religiozno ili neće." Ipak, Malraux je opetovano demantirao da je izjavio takvo što, iako je nekoliko svjedoka, među kojima i André Frossard, potvrdili da je dao vrlo sličnu izjavu: "Dvadeset i prvo stoljeće će biti mistično ili neće."[216] Moguće je, doduše, da se radi o slobodnoj interpretaciji sljedeće izjave:

Smatram kako će zadatak sljedećeg stoljeća, koje će se suočiti s najvećom prijetnjom u povijesti čovječanstva, biti reintegracija bogova.

– "L'homme et le fantôme", 1955.[217]

Malraux i Indija

uredi

U sklopu ideje o "reintegraciji bogova", Malraux je veliku ulogu dao indijskoj civilizaciji i hinduizmu. U svojim Antimémoires, Indiju je spomenuo kao jedan od najinspirativnijih trenutaka svog života:

Morao sam se vratiti jednom od najdubljih i najkompleksnijih trenutaka moje mladosti. Ono je bilo snažnije i od pretkolumbovske Amerike, jer Englezi nisu uništili ni indijske svećenike ni ratnike, a hramovi starim božanstvima stoje i danas. Snažnije od islama i Japana, jer je Indija manje vesternalizirana i jer više širi čovjekova nokturalna krila. Snažnije i od Afike, zbog njezina razvoja, zbog njezina kontinuiteta. Daleko od nas, u snovima i u vremenu, Indija pripada antičkom orijentu naše duše.

– Antimémoires, 1967.

Kulturna politika

uredi

Malrauxova kulturna politika bila je usmjerena na favoriziranje primarno onih umjetničkih grana koje imaju najviše utjecaja na mase - vizualne umjetnosti, muzeji, kina (upravo je on zaslužan za termin "art et essai", odnosno arthouse) i glazba. Njegovo široko enciklopedijsko znanje[214] i njegovo poznanstvo s najpoznatijim umjetnicia svoga doba (Matisse, Braque, Picasso, Giacometti) odlikovali su njegov rad na čelu ministarstva kulture - godine 1962. unajmio je Marca Chagalla da izradi strop Garnierove opere, godine 1963. Andréa Massona da izradi strop Odéona, organizirao je izložbu da Vincijeve Mone Lise u Washingtonu te Venere Miloske u Tokiju,[214] proveo restauraciju Versajskog dvorca te kampanju renoviranja pariških gradskih spomenika i starih četvrti (Malrauxov zakon od 4. kolovoza 1962.). Također, nikada nije prestao promovirati francusku kulturu u svijetu. Godine 1959. dekretom je uveo sustav koji i danas ostaje jedan od glavnih elemenata francuske kinematografije. U istom periodu, Malraux je osnovao Pariški bijenale, umjetničku manifestaciji čiji je cilj bio valorizirati rad mladih umjetnika iz Francuske i svijeta, ali i osnažiti francusku prisutnost u međunarodnim umjetničkim krugovima.

Državna administracija umjetnošću, koju je uveo upravo Malraux, dovela je do toga da se umjetnost podredi određenom budžetu, što je povjesničar Marc Fumaroli nazvao velikim nihilističkim pogrebom francuske kulture. Prema njegovim riječima, ako usporedimo enormni procvat talenta iz vremena Treće Republike, koja nije imala kulturnu politiku, s malrucijanskom[218] i suvremenom kulturnom politikom, vidimo da je poslijeratna Francuska umjetnička pustinja u kojoj se čini sve kako bi se spriječio spontani umjetnički razvoj. Ipak, Fumarolijeva teorija nije općeprihvaćena. Neki autori su skloniji isticati skromnost malrucijanske kulturne politike, naglašavajući njezine specifičnosti - jačanje državnog utjecaja, volja za demokratizacijom umjetnost i širenje države blagostanja na kulturna pitanja. Malrauxov značaj i utjecaj na poziciji ministra kulture doveo je do toga da je to ministarstvo, iako je stvoreno isključivo kako bi on mogao ostati dio de Gaulleove vlade, postalo konstanta u vladama nakon 1969. godine.

Falsifikator

uredi

Malraux je bio izraziti falsifikator, čime se otvoreno koristio tokom svog života. U njegovom vojnom dosjeu stoji kako je nekoliko puta ranjavan. Također, tvrdio je kako je Pokretu otpora pristupio još 1940. godine. Kao i prethodna, priča o pokretu otpora je bila laž, što su potvrdili i Olivier Todd,[219] i Guy Penaud[220] i René Coustellier.[221] Među značajnijim lažima za koju se dugo mislilo da je istina je i njegovo sudjelovanje u revolucionarnim zbivanjima u Kini. Clara Malraux, kao i Todd, prisjetila se kako je Malraux cijelog života bio veliki prevarant. Paul Nothomb je rekao kako se, unatoč njihovom broju, Malraux sam nikada nije doveo u zabludu da vjeruje svojim fabrikacijama.[222]

U brojnim tekstovima, također, Malraux je bio sklon relativiziranju istine. Jedna od njegovih izjava po ovom pitanju je: "Mistifikacija je veoma kreativna".[223] U Kraljevskom putu, Malraux je govorio u svoje ime: "Svaki je pustolov rođen iz falsifikatora."[224] Olivier Todd smatra da je, za potpuno razumijevanje Malrauxova lika, važna rečenica iz negova remek-djela, Života ljudskog: "To nije bilo ni istinito ni lažno, bilo je proživljeno."[225] Tokom Drugog svjetskog rata, Malraux je znao reći: "Ja maštam, ali svijet počinje sličiti na moje maštarije."[226]

Odlikovanja i priznanja

uredi

Tokom svog života, Malraux je bio dobitnik cijele serije domaćih i međunarodnih odlikovanja, što zbog vojnog, što zbog političkog djelovanja. Popis odlikovanja je sljedeći:

  Francuska
Međunarodna odlikovanja i priznanja

Opus

uredi

Posthumna djela

uredi

Reference

uredi
  1. ↑ Antimémoires (1967.); André Malraux je rekao kako nije volio svoje djetinjstvo. Implicirao je i to da je bilo bolno, no to je Louis Chevasson, njegov prijatelj iz djetinjstva, demantirao. Olivier Todd 2001: str. 27 i 621, n. 17.
  2. ↑ Olivier Todd 2001: str. 22 i 620, n. 7.
  3. ↑ Olivier Todd 2001: str. 21.
  4. ↑ Olivier Todd 2001: str. 586.
  5. ↑ Joseph Hoffmann 1963: str. 1.
  6. ↑ Olivier Todd 2001: str. 36 et 621., n.12
  7. ↑ Olivier Todd 2001: str. 37 et 621., n.13
  8. ↑ Olivier Todd 2001: str. 43 et 216.
  9. ↑ Olivier Todd 2001: str. 46 et 64.
  10. ↑ Olivier Todd 2001: str. 38 i 300
  11. ↑ Olivier Todd 2001: str. 46.
  12. ↑ Kronologija Malrauxova života na Kronobaseu
  13. ↑ Olivier Todd 2001: str. 49.
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Thierry Leclère, « L'Affaire Malraux », Télérama
  15. ↑ 15,0 15,1 Patrick Liegibel, « Le procès Malraux », émission Au fil de l'histoire sur France Inter, 5 décembre 2012.
  16. ↑ Olivier Todd 2001: str. 49-50.
  17. ↑ Kmeri su već bili izvršili dva zadatka misije Škole Dalekog Istoka.
  18. ↑ L'Affaire Malraux.
  19. ↑ Philippe Flandrin, Trésors volés : les dessous du trafic, éd. du Rocher, 272 p. ISBN 9782268072050
  20. ↑ Olivier Todd 2001: str. 57 et 622 n. 12.
  21. ↑ Olivier Todd 2001: str. 55.
  22. ↑ Olivier Todd 2001: str. 58-59.
  23. ↑ Olivier Todd 2001: str. 59-60.
  24. ↑ Le mystérieux destin d'Henry Chavigny de Lachevrotière.
  25. ↑ Yves Le Jariel 2014.
  26. ↑ Olivier Todd 2001: str. 68 et 84. O. Todd nije precizirao kakva je točno bila presuda od 11. svibnja 1926. godine. Navodi samo to da je sud potvrdio Malrauxovu krivnju, ali je optuženima uvažio olakotne okolnosti.
  27. ↑ Olivier Todd 2001: str. 61-62.
  28. ↑ Olivier Todd 2001: str. 63.
  29. ↑ Clara Malraux. Les combats et les jeux, str. 16-29.. Grasset. 
  30. ↑ Quelques notes sur Eugène Dejean de la Bâtie
  31. ↑ Yves Le Jariel 2014: str. 165.
  32. ↑ Paul Morand ((fr)). Papiers d'identité, str. 171.. Grasset. 
  33. ↑ Michel Collomb, Un voyage au Siam : Paul Morand en Asie du Sud-Est
  34. ↑ Yves Le Jariel. L'ami oublié de Malraux en Indochine, Paul Monin (1890-1929). 
  35. ↑ Yves Le Jariel 2014
  36. ↑ Olivier Todd 2001: str. 83-84.
  37. ↑ Yves Le Jariel. L'ami oublié de Malraux en Indochine, Paul Monin, str. 167, pog. Le voyage à Canton.. Les Indes savantes. 
  38. ↑ Olivier Todd 2001: str. 199 et 634, n. 19.
  39. ↑ Olivier Todd 2001: str. 200.
  40. ↑ Olivier Todd 2001: str. 87.
  41. ↑ Olivier Todd 2001: str. 87-92.
  42. ↑ Olivier Todd 2001: str. 94 et 624, n. 11.
  43. ↑ 43,0 43,1 43,2 43,3 Joseph Hoffmann 1963: str. 2.
  44. ↑ Olivier Todd 2001: str. 102 et 103.
  45. ↑ Janine Mossuz i Walter G. Langlois u svojoj knjizi, L'aventure indochinoise, tvrde kako je Malraux početkom 1926. doista bio u Kini (vidi: Pol Gaillard, André Malraux, Bordas, 1970, str. 17-18), no Olivier Todd 2001: str. 96 et 103, tvrdi kako nije igrao veliku ulogu u revolucionarnom pokretu.
  46. ↑ Olivier Todd 2001: str. 112-113.
  47. ↑ Olivier Todd 2001: str. 120.
  48. ↑ Olivier Todd 2001: str. 123 et 626, n. 8.
  49. ↑ Olivier Todd 2001: str. 62 n. 8, et 123 à 125.
  50. ↑ Olivier Todd 2001: str. 125.
  51. ↑ Olivier Todd 2001: str. 127-128.
  52. ↑ Olivier Todd 2001: str. 128.
  53. ↑ Olivier Todd 2001: str. 126-127.
  54. ↑ Olivier Todd 2001: str. 128-129.
  55. ↑ 55,0 55,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, str. 132.
  56. ↑ Olivier Todd 2001: str. 135.
  57. ↑ Olivier Todd 2001: str. 163 et 629, n. 7.
  58. ↑ Olivier Todd 2001: str. 145.
  59. ↑ Joseph Hoffmann 1963: str. 2-3.
  60. ↑ Olivier Todd 2001: str. 131.
  61. ↑ Olivier Todd 2001: str. 151.
  62. ↑ Olivier Todd 2001: str. 153-154.
  63. ↑ Olivier Todd 2001: str. 157 et 629, n. 16., koji se, bez dodatnih referenci, poziva na demonstraciju koju je izvela povjesničarka Jacqueline Pirenne
  64. ↑ Olivier Todd 2001: str. 157.
  65. ↑ Olivier Todd 2001: str. 158.
  66. ↑ Olivier Todd 2001: str. 168.
  67. ↑ Olivier Todd 2001: str. 185 et 631, n. 31.
  68. ↑ Olivier Todd 2001: str. 176-179.
  69. ↑ Olivier Todd 2001: str. 179-182.
  70. ↑ Olivier Todd 2001: str. 189-190 et 634, n. 5.
  71. ↑ Olivier Todd 2001: str. 187 et 632, n. 39.
  72. ↑ Olivier Todd 2001: str. 195.
  73. ↑ Olivier Todd 2001: str. 196.
  74. ↑ Olivier Todd 2001: str. 196-197.
  75. ↑ Olivier Todd 2001: str. 198-199 et 634, n. 18.
  76. ↑ Olivier Todd 2001: str. 209.
  77. ↑ Olivier Todd 2001: str. 207.
  78. ↑ Olivier Todd 2001: str. 207-211.
  79. ↑ Olivier Todd 2001: str. 213-214.
  80. ↑ Olivier Todd 2001: str. 221.
  81. ↑ Olivier Todd 2001: str. 221-222.
  82. ↑ 82,0 82,1 Olivier Todd 2001: str. 222.
  83. ↑ Olivier Todd 2001: str. 224.
  84. ↑ Olivier Todd 2001: str. 225-226 et 255.
  85. ↑ Olivier Todd 2001: str. 225.
  86. ↑ Olivier Todd 2001: str. 227.
  87. ↑ Joseph Hoffmann 1963: str. 3.
  88. ↑ Olivier Todd 2001: str. 228-229.
  89. ↑ Olivier Todd 2001: str. 234. ; Robert S. Thornberry, André Malraux et l'Espagne, Droz, Genève, 1977, partiellement consultable sur Google livres, p. 46.
  90. ↑ Olivier Todd 2001: str. 235-236.
  91. ↑ Vidjeti: Ricardo de La Cierva, « Les communistes et la République espagnole », dans Arnaud Imatz (dir.), La Guerre d'Espagne revisitée, 2e éd., 1993, p.73, , R. Salas Larrazábal, Historia del Ejercito Popular de la Republica, Madrid, 1972, t. 1, p. 93.
  92. ↑ Ignacio Hidalgo de Cisneros, Memorias, t. 2, La Republica y la Guerra de España, Paris, 1964, p. 232 ss. Navedeno u Ricardo de La Cierva, « Les communistes et la République espagnole », dans Arnaud Imatz (dir.), La Guerre d'Espagne revisitée, 2e éd., 1993, p. 73-74.
  93. ↑ Olivier Todd 2001: str. 245-246.
  94. ↑ Olivier Todd 2001: str. 248-249.
  95. ↑ Olivier Todd 2001: str. 249-250.
  96. ↑ Olivier Todd 2001: str. 242, 248, 252.
  97. ↑ Olivier Todd 2001: str. 238 et 638, n. 51.
  98. ↑ Olivier Todd 2001: str. 249-253.
  99. ↑ Olivier Todd 2001: str. 255-258.
  100. ↑ Olivier Todd 2001: str. 259 et 261.
  101. ↑ Malraux je rad na knjizi započeo još tokom boravka u Sjedinjenim Državama. Veći dio knjige završen je u iznajmljenoj kolibi u Vernet-les-Bainsu, počevši od 18. srpnja 1937. godine. Olivier Todd 2001: str. 255, 261 et 639, n. 4.
  102. ↑ Olivier Todd 2001: str. 277.
  103. ↑ Olivier Todd 2001: str. 284, 288, 289.
  104. ↑ 104,0 104,1 Erice, Victor: André Malraux: de Sierra de Teruel (1939) à Espoir (1945): Tarfic #81, proljeće 2012
  105. ↑ Olivier Todd 2001: str. 281-282, 285.
  106. ↑ Olivier Todd 2001: str. 288.
  107. ↑ Olivier Todd 2001: str. 290-291, 295.
  108. ↑ Olivier Todd 2001: str. 300.
  109. ↑ Razgovor s Jeanom Lacoutureom, 29. siječnja 1973.
  110. ↑ Olivier Todd 2001: str. 301 et 643, n. 8. ; Vidjeti i: Antimémoires, Gallimard 1967, p. 294 - 321.
  111. ↑ Olivier Todd 2001: str. 303.
  112. ↑ Olivier Todd 2001: str. 304.
  113. ↑ Olivier Todd 2001: str. 303 et 305.
  114. ↑ 114,0 114,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 305.
  115. ↑ Pol Gaillard, André Malraux, Bordas, 1970, Šablon:P.23-24.
  116. ↑ Olivier Todd 2001: str. 311.
  117. ↑ Olivier Todd 2001: str. 313.
  118. ↑ Olivier Todd 2001: str. 306.
  119. ↑ Olivier Todd 2001: str. 308.
  120. ↑ Olivier Todd 2001: str. 309-310.
  121. ↑ Olivier Todd 2001: str. 310.
  122. ↑ Olivier Todd 2001: str. 319 et 320.
  123. ↑ Olivier Todd 2001: str. 323.
  124. ↑ Olivier Todd 2001: str. 329.
  125. ↑ Olivier Todd|2001, p. 331.
  126. ↑ Claude Malraux, drugi u mreži SALESMAN Philippea Liewera, uhapšen je u Rouenu krajem veljače; ubrzo će biti deportiran i pogubljen. Dana 21. ožujka, Roland Malraux, drugi u mreži AUTHOR Harryja Peulevéa, uhapšen je Briveu; bit će deportiran u Neuengamme te umrijeti 3. svibnja 1945. prilikom potapanja broda Cap Arcona.
  127. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 332.
  128. ↑ Vincent Berger je naziv lika iz njegova romana Les Noyers de l'Altenburg, objavljenog u Švicarskoj 1943. godine pod nazivom La Lutte avec l’ange.
  129. ↑ Za više informacija o Malrauxovim fingiranim ratnim pothvatima i lažnim pričama vidjeti: André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 334-344.
  130. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 334 et 344.
  131. ↑ Za više informacija, vidjeti: Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 344-348.
  132. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 344 et p. 647, n. 35.
  133. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 344-347.
  134. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 348.
  135. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 349 et p. 648, n. 46, 48, 52, 54 et 55; kao i: Guy Penaud, Les Milliards du train de Neuvic.
  136. ↑ Caute, David (2009). Politics and the Novel during the Cold War. Transaction Publishers. str. 16. ISBN 978-1412811613. 
  137. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 349-350 et p. 648-649, n. 56.
  138. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 351-352.
  139. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 353.
  140. ↑ Grégory GUIBERT, L'action d'André Malraux à la tête de la Brigade Alsace-Lorraine : un commandement charismatique et spirituel, Mémoire de Master d'histoire du vingtième siècle de Sciences Po (dir : Jean-Pierre Azéma), Paris, 2002, 209 p.
  141. ↑ 141,0 141,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 359.
  142. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 360.
  143. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 354 et 358.
  144. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 367.
  145. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 368-370.
  146. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 380-381.
  147. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 381.
  148. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 394.
  149. ↑ 149,0 149,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 409.
  150. ↑ 150,0 150,1 Nominacije za Nobela - André Malraux
  151. ↑ Albert Camus: Kuga, SysPrint, Lektira dostupna svima; p. 20
  152. ↑ Madeleine Malraux - Biografija
  153. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 411.
  154. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 419.
  155. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 407 et p. 653, n. 30.
  156. ↑ Une " adresse solennelle " au président de la République à propos de la saisie du livre de M. Alleg, Le Monde, 17 avril 1958: http://www.lemonde.fr/archives/article/1958/04/17/une-adresse-solennelle-au-president-de-la-republique-a-propos-de-la-saisie-du-livre-de-m-alleg_2297236_1819218.html?xtmc=malraux&xtcr=1
  157. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 421.
  158. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 422-423 et p. 653, n. 3.
  159. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 505.
  160. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 501-503.
  161. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 506.
  162. ↑ Alain Frerejean, C'était Georges Pompidou, éd. Tallandier, 2014, p. 99.
  163. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 427.
  164. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 430 et p. 654, n. 16.
  165. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 430.
  166. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 513 et p. 659, n. 24.
  167. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 426-427 i 429-430.
  168. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 432 i p. 654, n. 20.
  169. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 432.
  170. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 457.
  171. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 469.
  172. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 452-456 et p. 655, n. 4-7.
  173. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 464.
  174. ↑ 174,0 174,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 476.
  175. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 471-472.
  176. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 478.
  177. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 480.
  178. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 482 et 484.
  179. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 484.
  180. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 485.
  181. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 486.
  182. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 487 et 490.
  183. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 495-499 et 656-657, n. 13.
  184. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 509 et 511.
  185. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 499 i p. 658, n. 27 i 28. O. Todd se referira na razgovor s Arajeshwarom Dayalom, koji je tada bio spomenuti ambasador.
  186. ↑ 186,0 186,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 475.
  187. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 475 et p. 656, n. 7.
  188. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 522 et 603.
  189. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 500.
  190. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 499-500.
  191. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 530-531.
  192. ↑ „Souvenirs de la première conférence de Niamey”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-14. Pristupljeno 2015-02-21. 
  193. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 544.
  194. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 537 et p. 661, n. 18.
  195. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 532 et 534.
  196. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 538-539.
  197. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 546.
  198. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 499-500. Nakon Malrauxove smrti, Sophie de Vilmorin (1931-2009) izdaje knjigu Aimer encore (Gallimard, 1999; rééd. Folio, 2000).
  199. ↑ Source INA Journal Télévisé d'Antenne 2, le 23
  200. ↑ 200,0 200,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 560-562.
  201. ↑ Mémoires de Nixon, cités par Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 564 et p. 663, n. 12.
  202. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 566-568.
  203. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 526.
  204. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 553. Vidjeti i Biographie détaillée Arhivirano 2011-05-05 na Wayback Machine-u na stranici www.malraux.org
  205. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 553.
  206. ↑ Vidjeti intervju kojeg je Malraux dao za Le Monde 7. prosinca 1971. i njegovu biografiju na web stranici ministarstva kulture
  207. ↑ 207,0 207,1 Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 595.
  208. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 581.
  209. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 582.
  210. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 583.
  211. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 602
  212. ↑ Izvor je intervju kojeg je 23. studenog 1996. za Le Figaro dao Jacques Chirac, predsjednik republike.
  213. ↑ Tako je Malrauxa, 1958. godine, nazvao režiser Jean-Luc Godard; navedeno u: Kragić, Bruno: "Neumitnost sudbine i preobrazbe forme", pogovor izdanju romana Život ljudski (2002), Alfa d.d., Zagreb, str. 277
  214. ↑ 214,00 214,01 214,02 214,03 214,04 214,05 214,06 214,07 214,08 214,09 214,10 214,11 214,12 214,13 214,14 214,15 214,16 214,17 214,18 214,19 214,20 214,21 214,22 214,23 214,24 214,25 214,26 214,27 214,28 214,29 214,30 Kragić, Bruno (2002). "Neumitnost sudbine i preobrazbe forme". Alfa d.d.. str. 277–289. ISBN 953-168-399-9. 
  215. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 91.
  216. ↑ Amerikanac Brian Thompson je nekoliko puta govorio o ovom problemu, čuvši ovu izjavu od samog Malrauxa tokom intervjua u Verrières-le-Buissonu 1972. godine. Njegov rad je objavljen 2007. u sklopu međunarodnog impozija o Malrauxu odrđanog u Belfastu. Integralni tekst dostupan je na www.malraux.org Arhivirano 2013-05-01 na Wayback Machine-u i www.andremalraux.com.
  217. ↑ A. Malraux, « L'homme et le fantôme », za L'Express (21. svibnja 1955.). Vidjeti i "L’homme et le fantôme", A. Malraux, Cahier de l’Herne, p. 436. Citirano prema François Perrin, Franc-parler, Ottignies, 1996, p. 173 i 190, koji također citira pasus iz teksta "Malraux nam govori", Preuves #49, svibanj 1955, p. 15
  218. ↑ Termin malrucienne skovao je povjesničar Jean-Pierre Zarader kako bi označio bilo ono što se odnosi na Malrauxa i njegovo djelo ili pak na nekog ili nešto što imitira Malrauxov stil.
  219. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 368. Vidjeti i gallimard.fr Arhivirano 2011-05-18 na Wayback Machine-u, 2001.
  220. ↑ Guy Penaud, André Malraux et la Résistance, éd. Pierre Fanlac, 1986
  221. ↑ René Coustellier, Le Groupe Soleil dans la Résistance, éd. Pierre Fanlac, 1998
  222. ↑ Razgovor s Olivierom Toddom, povodom izdanaj knjige André Malraux, na gallimard.fr Arhivirano 2011-05-18 na Wayback Machine-u, 2001.
  223. ↑ Citirano u Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 33 i p. 621, n. 6.
  224. ↑ Citirano u Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 113 i 311.
  225. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 139.
  226. ↑ Olivier Todd, André Malraux, une vie, éd. Gallimard, 2001, p. 657, n. 13, koji se referira na intervju s Jacquesom Andrieuom.
  227. ↑ Philippe Van den Heede, Réalisme et vérité dans la littérature: réponses catholiques, Saint-Paul, 2006
Literatura

Dodatna literatura

uredi
Historijska djela
Biografije
  • Pierre Bockel, L'Enfant du rire, Grasset, 1973. (En particulier le chapitre VI : "André Malraux ou l'agnostique comblé de grâce". Pierre Bockel fut l'aumônier catholique de la brigade Alsace-Lorraine).
  • Jean Lacouture, Malraux, une vie dans le siècle, Éditions du Seuil, 1973.
  • Suzanne Chantal, Le cœur battant, Grasset, Paris 1976.
  • Curtis Cate, Malraux, Perrin, Paris, 2006, 828 p. ISBN 2-262-02582-7. Traduction de André Malraux : a Biography, Hutchinson, Londres, 1995.
  • Sophie de Vilmorin, Aimer encore : André Malraux 1970-1976, Gallimard, Paris 1999.
  • Alain Malraux, Les Marronniers de Boulogne, Paris éditions Bartillat, 2001.
  • Rémi Kauffer, André Malraux, le roman d'un flambeur, Hachette, 2001
  • Jean-Claude Larrat, André Malraux, Paris, LGF, coll. « Le Livre de poche », 2004.
  • Dominique Bona, Clara Malraux, nous avons été deux, Grasset & Fasquelle, Paris, 2010. 469 p.
  • Yves Le Jariel (préf. Jean Lacouture), L'Ami oublié de Malraux en Indochine : Paul Monin (1890-1929), Paris, Les Indes savantes,‎ 2014 (ISBN 978-2-84654-327-9)
Studijske kritike
  • Raphaël Aubert, Malraux et Picasso, Une relation manquée, Paris/Gollion, Infolio, 2013
  • Raphaël Aubert, Malraux ou la lutte avec l'ange. Art, histoire et religion, Genève, Labor et Fides, 2001.
  • Yves Beigbeder, André Malraux et l'Inde, thèse (université de Paris-IV), 1983. (« Beigbeder est un des rares spécialistes de Malraux qui, tout en l'admirant, ne verse pas dans la surenchère hagiographique. » Olivier Todd, André Malraux, une vie, Gallimard, 2001, str. 659.)
  • Anissa Benzakour-Chami, André Malraux, une passion, EDDIF, 2001, 433 p.
  • Cahier Malraux, Éditions de l'Herne, Cahiers de l'Herne, n° 43, Paris, 1982, 492 p., dirigé par Michel Cazenave, ISBN9782851970466
  • Françoise Dorenlot, Malraux ou l'unité de pensée, Gallimard, 1970.
  • Alexandre Duval-Stalla, André Malraux - Charles de Gaulle : une histoire, deux légendes, Paris, Gallimard, 2008.
  • Marc Fumaroli, L’État culturel, Paris, De Fallois, 1991. (L'ouvrage ne porte que partiellement sur Malraux).
  • Henri Godard, L'Autre face de la littérature. Essai sur André Malraux et la littérature, Gallimard, coll. "L'Infini", 1990.
  • Henri Godard et Jean-Louis Jeannelle (dir.), Modernité du Miroir des limbes  : un autre Malraux, Paris, Éditions Classiques Garnier, coll. « Série Recherches sur André Malraux », 2011.
  • Geoffrey T. Harris, De l'Indochine au RPF, une continuité politique. Les romans d'André Malraux, Éditions Paratexte, Toronto, 1990, 223 p.
  • Dominique Hervier, André Malraux et l'architecture, Éd. Le Moniteur / Comité d'histoire du ministère de la Culture et des institutions culturelles, 2008
  • Jean-Louis Jeannelle, Malraux, mémoire et métamorphoses, Paris, Gallimard, coll. « Hors série Connaissance », 2006.
  • Jean-Louis Jeannelle, Résistance du roman : genèse de « Non » d’André Malraux, Paris, CNRS Éditions, 2013.
  • Jean Lacouture, Malraux, itinéraire d'un destin flamboyant, Bruxelles, André Versaille Éditeur, 2008.
  • Joël Loehr, Répétitions et variations chez André Malraux, Honoré Champion, 2004
  • Jean-Louis Loubet del Bayle, L'illusion politique au 20e siècle, Des écrivains témoins de leur temps, Economica, 1999.
  • Jean-Francois Lyotard, Signé Malraux, 1996.
  • Denis Marion, André Malraux, Seghers, 1970.
  • Alain Meyer, La Condition humaine d'André Malraux, Gallimard, coll. "Foliothèque", 1991.
  • Guy Penaud, André Malraux et la Résistance, Pierre Fanlac, 1986.
  • Gaëtan Picon, Malraux par lui-même, Éditions du Seuil, 1953.
  • Claude Pillet, Le sens ou la mort, essai sur Le Miroir des limbes d'André Malraux, Berne - Berlin - New York, éd. Peter Lang, 2010, accompagné d'une bibliographie complète sur cdrom (Dix mille textes pour André Malraux).
  • Philippe Poirrier, L'État et la culture en France au , Paris, Le Livre de poche, 2006.
  • Philippe Poirrier, Art et pouvoir de 1848 à nos jours, Cndp, 2006.
  • Marie-Ange Rauch, Le conquérant de la rue de Valois, in Revue des deux Mondes, numéro spécial : les mille et un visages de Malraux, Paris novembre 1996.
  • François de Saint-Cheron, L'esthétique de Malraux, Sedes, 1996.
  • François de Saint-Cheron, Les Romans de Malraux, Hatier, 1996.
  • François de Saint-Cheron, Malraux, Ministère des Affaires étrangères-Adpf, 1996.
  • Michaël de Saint-Cheron, André Malraux et les juifs Histoire d'une fidélité, Paris, DDB, 2008.
  • Michaël de Saint-Cheron, André Malraux, ministre de la fraternité culturelle, précédé de Conversations avec André Malraux, Paris, Kimé, 2009.
  • Catharine Savage Brosman, Malraux, Sartre, and Aragon as Political Novelists, University of Florida Press, 1964,
  • Perrine Simon-Nahum, André Malraux : l'engagement politique au 20e siècle, Armand Colin, 2010
  • Françoise Theillou, Malraux à Boulogne, la maison du Musée imaginaire, 1945-1962, Paris éditions Bartillat, 2009.
  • Solange Thierry et al., André Malraux et la modernité - catalogue de l'exposition du centenaire de sa naissance Musée de la vie romantique, Paris 2001.
  • Philippe Urfalino, L'invention de la politique culturelle, Paris, Hachette, 2004.
  • Jean-Pierre Zarader, Malraux et la pensée de l'art, Paris, Vinci, 2003.
Kritike i pregledi

Vanjske veze

uredi
Političke funkcije
Prethodi:
Jacques Soustelle 		Ministar informacija
21. studenog 1945. – 26. siječnja 1946. 		Slijedi:
–
Prethodi:
– 		Ministar bez portfelja
1. lipnja 1958. – 3. lipnja 1958. 		Slijedi:
–
Prethodi:
on sam 		Ministar odgovoran za predsjedništvo Skupštine
3. lipnja 1958. – 7. srpnja 1958. 		Slijedi:
André Boulloche
Prethodi:
Albert Gazier 		Ministar za radio, televiziju i medije
12. lipnja 1958. – 7. srpnja 1958. 		Slijedi:
Jacques Soustelle
Prethodi:
– 		Ministar bez portfelja
7. srpnja 1958. – 8. siječnja 1959. 		Slijedi:
–
Prethodi:
inauguracijski nositelj 		Ministar kulture
8. siječnja 1959. – 20. lipnja 1969. 		Slijedi:
Edmond Michelet

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=André_Malraux&oldid=41817243