Babice

Za ostale upotrebe, v. Babice (razvrstavanje).

Babice ili primalje su najčešće ženske osobe koje pomažu ženama prilikom porođaja. Babice se razlikuju od medicinskih sestara, ali mogu biti obučene da rade i kao medicinske sestre. U Francuskoj ih nazivaju „mudrim ženama“, a u Japanu „ženama koje masiraju“.

babice nekada

Historija

Porodništvo ili primaljstvo jedna je od najstarijih medicinskih struka. U povijest primaljstva stoljećima je ugrađivano iskustvo i vještina brojnih primalja, a kasnije i njihova nastojanja da svojim školovanjem pridonesu kvalitetnijem radu i boljem statusu struke. Prateći povijesni razvoj društva i medicine, može se jasno uočiti da su zakonodavstvo, broj primalja i briga o rodiljama bez sumnje bili jedan od znakovitih pokazatelja razvojnog stupnja pojedine sredine, naroda pa i čitave epohe.

U staroj Grčkoj poziv primalje bio je priznat pa je primjerice Sokratova majka Fenarete bila u čitavoj Ateni poznata primalja. Otac medicine Hipokrat u svojim tekstovima piše i o trudnoći pa tako spominje znakove trudnoće, a dijagnostiku trudnoće upotpunjuje i unutarnjim pregledom. U njegovim spisima ima i mnogo podataka o patologiji trudnoće i porođaja. On poznaje eklampsiju, opisuje prsnuće vodenjaka i posljedice koje iz toga slijede, ispad pupkovine, ovijanje pupkovine oko djeteta, razne nepravilne stavove i položaje djeteta. Zalaže se za okret na glavu, a opisuje i embriotomiju ako porođaj ne ide. Hipokrat spominje i simptome abortusa imminensa i habitualnog abortusa i njihove uzroke.

Kulminaciju razvitka antičkog porodništva predstavlja aleksandrijska škola kojoj pripada i najpoznatiji porodničar Soran iz Efeza. On je djelovao u Rimu. Napisao je oko 30 djela od kojih je sačuvana glavnina spisa o ženskim bolestima i porodništvu.

U Rimu su primalje - obstetrices - uživale veliko poštovanje. Njihova dužnost nije bila samo da pomažu kod porođaja, već su i liječile medikamentima, njegovale žene i djecu, nastupale na sudu kao vještaci. U jednom se spisu iz tog doba navodi da primalja mora biti trezvena, mirna, hladnokrvna, umjerena, ne smije biti brbljiva niti praznovjerna, ne smije izvoditi abortus za honorar, mora njegovati svoje ruke.

Ni Hipokrat ni Soran uopće ne spominju carski rez.

Na području Hrvatske nađen je u Vranjicu kraj Solina spomenik primalji Eliji Soteri iz antičkih vremena, što je najstariji spomen primalje u našim krajevima.

U srednjem vijeku u medicini su vodeći Arapi. Čuveni liječnik Avicena napisao je važna djela o trudnoći i porodništvu. Međutim, u Europi je primaljstvo bilo na niskoj razini. U najstarijem primaljskom pravilniku iz 1452. iz Regensburga govori se o tome da primalje moraju biti poštene, razborite itd., dok o medicinskoj pomoći nema uopće govora. Dozvolu za rad dobivale su od biskupa. Vođenje porođaja bilo je isključivo u domeni primalja, a liječnici ili kirurzi davali su savjete i ordinirali iz daljine.

Povijest primaljstva u Hrvatskoj

U Europi, Dubrovnik prednjači po organiziranoj socijalnoj skrbi za nezbrinutu izvanbračnu djecu i njihove majke. Tu je 1432. godine osnovano sirotište jer je u gradu bilo puno napuštene djece. Sirotište se ubrzo razvilo u rodilište za nezakonitu djecu. Trudna se žena mogla doći prijaviti pod šifrom, roditi dijete i kasnije ga ostaviti na odgajanju. Rodilje su dobivale i novčanu pomoć od četiri groša dnevno. U Zagrebu se 1454. godine spominje primalja Elizabeta Škrobotica, a 1455. i primalja Kuša. Primalje su u to vrijeme bile nepismene, neškolovane žene, koje su svoju vještinu stjecale iskustvom. Primaljstvo tada nije bilo ni lak ni bezopasan posao. Postoje podaci da su primalje, ako bi u porođaju nešto pošlo po zlu, ili bi dijete bilo nakazno, često osuđivane kao vještice.

Tek je u Regensburškom pravilniku iz 1555. godine napomenuto da se u slučaju teških porođaja primalje moraju obratiti liječnicima, da moraju polagati ispit, da moraju dobivati plaću od gradske uprave itd. Važnim napretkom u 16. stoljeću smatra se i to što i muškarci počinju pomagati pri porođaju. U to vrijeme, 1598. godine, udruga pariških primalja osniva u bolnici Hôtel-Dieu rodilište i prvu europsku primaljsku školu koju je vodila pariška primalja Louise Bourgeois koja je napisala nekoliko primaljskih udžbenika.

U Hrvatskoj je prve primaljske tečajeve održavao u 18. stoljeću varaždinski liječnik Ivan Krstitelj Lalangue koji je 1777. godine izdao prvi primaljski udžbenik za seoske žene koje se žele baviti primaljstvom, pod naslovom Kratek navuk ot meštrie pupkorezne... To je ujedno i prvi udžbenik za primalje na hrvatskom jeziku, a pisan je kajkavskim narječjem. Lalangueovo djelovanje nastavak je onih pozitivnih akcija koje su uslijedile nakon 1770. godine kada je carica Marija Terezija izdala zakon o javnom zdravstvu koji je vrijedio i za Hrvatsku. Njime su regulirani i izobrazba, kvalifikacija i rad primalja.

Propisano je da svaka primalja mora položiti ispit pred županijskim liječnikom i zatim dobiti dozvolu od županije za vršenje svoga zvanja. Prije nego su dobile dozvolu, primalje su se morale zakleti da će savjesno obavljati svoju dužnost, da će se pokoravati pretpostavljenima, napose liječnicima u javnoj službi, da će kod svakog težeg slučaja pozvati liječnika, da neće propisivati lijekove za različite bolesti, da neće uskratiti pomoć siromašnim rodiljama, da će se odazvati na svaki poziv, da se neće dati zavesti na vršenje podmetnuća, odstranjivanje, podmetanje ili mijenjanje djeteta, da će u slučaju životne opasnosti krstiti dijete još u majčinoj utrobi i da će držati kao tajnu sve što saznaju prilikom vršenja svog zvanja.

Školovanje primalja u Hrvatskoj

Najstarija primaljska škola u Hrvatskoj osnovana je 1786. godine u Rijeci pod vodstvom riječkog kirurga Jakoba Cosminija. Održala se samo godinu dana jer kao privatna nije imala potporu države. Tek je 1821. godine u Zadru počela s radom prva primaljska škola, temeljem dekreta cara Franje I. Bilo je to u času kada je čitava pokrajina Dalmacija imala samo jednu izučenu primalju. Prvi predavač primaljstva na toj školi bio je Giuseppe Dell Oro, imenovani profesor anatomije i kirurgije. Tu je predavao i poznati liječnik Ante Kuzmanić, magistar primaljstva i vidarstva, koji je napisao i 1875. godine izdao primaljski priručnik Šezdeset učenjah iz primaljstva za primalje. Ovu su školu Talijani ukinuli odmah nakon okupacije Dalmacije 1918. godine. Otvorena je opet tek 1948. godine.

U Zagrebu je na traženje Zemaljske vlade i posredovanjem bana Ivana Mažuranića i ukazom cara Franje Josipa od 26. listopada 1876. godine otvoreno Kraljevsko primaljsko učilište. Bilo je to krajnje nužno zbog tragičnog stanja u porodništvu kojem je uzrok bila nestručna pomoć rodiljama: u 10% porođaja umrla bi majka ili dijete, a u 20% porođaja dolazilo je do trajnih posljedica za zdravlje majke ili djeteta.

Primaljsko učilište počelo je s radom 1877. godine u sklopu Opće i javne bolnice sestara milosrdnica gdje je otvoreno rodilište kao vježbalište za učenice primaljstva.

Prvi ravnatelj Učilišta bio je profesor doktor Antun Lobmayer, ujedno i ravnatelj rodilišta. Već prve godine izdao je udžbenik pod naslovom Učevna knjiga za učenice primaljstva. U početku je školovanje ustrojeno kao petomjesečni tečaj koji je tijekom vremena prerastao u četverogodišnju školu. Školovane primalje postupno su promijenile tragično stanje u hrvatskom porodništvu, a osobito kada je ravnateljem učilišta 1905. godine postao doktor Franjo Durst, koji je do neslućene kvalitete doveo naše porodništvo i ginekologiju, a sve to u nevjerojatno skromnim uvjetima.

Za potrebe hrvatskog zdravstva školovane su i četiri generacije viših primalja na Višoj medicinskoj školi u Zagrebu (zadnja generacija upisana je 1981. godine.). Kontinuitet školovanja primalja prekinut je 1987. godine kada je školovanje za primalje ukinuto, nakon 110 godina uspješnog djelovanja ove škole. Ubrzo je na ginekološkim odjelima i rodilištima uočen nedostatak ovog kadra te je nakon protesta mnogih uglednih liječnika ginekologa i na traženje strukovnih udruga 1991. godine opet otvorena Škola za primalje u Zagrebu. To je jedina škola u državi koja kontinuirano školuje primalje, dok se u našim većim gradovima one školuju povremeno, prema potrebama lokalnog zdravstva. Završetkom četverogodišnjeg obrazovanja stječe se titula primalje asistentice/asistenta.

2008. godine usvojen je Zakon o primaljstvu [1]kojim se regulira rad i obrazovanje primalja te je osnovana Hrvatska Komora primalja koja izdaje licencu za rad.

Omogućeno je obrazovanje primalja na dodiplomskom i diplomskom nivou. Završetkom trogodišnjeg dodiplomskog obrazovanja stječe se titula prvostupnice/prvostupnika primaljstva, a završetkom diplomskog studija magistra primaljstva.

Vanjske veze

Babice na Wikimedijinoj ostavi

• A. Bezovska Čovek se jednom rađa... (bnr.bg)