[go: nahoru, domu]
Wikipedija

Slavko Šajber

Slavko Šajber (rođen: Slavko Scheiber) (Stara Gradina, 25. 2. 1929 - Zagreb, 3. 11. 2003), istaknuti jugoslavenski politički i sportski djelatnik, predsjednik KK Cibona iz vremena njenih najvećih uspjeha i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije (FSJ) od 1986 do 1987 godine.

Slavko Šajber
RođenjeSlavko Scheiber
(1929-02-25)25. 2. 1929.
Stara Gradina, Kraljevina Jugoslavija
Smrt3. 11. 2003. (dob: 74)
Zagreb, Hrvatska
PočivališteMirogoj, Zagreb
NacionalnostHrvat
EtnicitetŽidov[1]
DržavljanstvoHrvatska
Alma materEkonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Poznat/a popredsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije
(1986-1987)
Politička partijaSKJ
VjeroispovijestAteizam[1]
RoditeljiLeopold Scheiber
Julijana (Weiss) Scheiber
RodbinaEma (Šajber) Rukavina
(sestra)
Ljudevit Šajber
(brat)
Marko Weiss
(ujaković)
Ljubo Ruben Weiss
(izvanji sinovac)
Željko Weiss
(izvanji sinovac)

Biografija

uredi

Podrijetlo i djetinjstvo

uredi

Slavko Šajber je rođen 25. 2. 1929 godine u Staroj Gradini u židovskoj porodici za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Sa majčine strane porodice rodbinski je vezan za Marka Weissa, Ljubu Rubena Weissa i Željka Weissa. Tokom Drugog svjetskog rata i Holokausta, ustaše su pobili 37 od 42 člana Slavkove porodice.[2] Slavko je Holokaust preživio školujući se preko udruge "Radiša" i radeći kao kalfa (pomoćnika majstora) u trgovinama u Zagrebu gdje je i dočekao oslobođenje 8. 5. 1945 godine.[3]

Školovanje, poslovna i politička karijera

uredi

Slavko je od rane mladosti radio u tvornci "Rade Končar" gdje je započeo kao fizički radnik. Uz rad je pohađao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dugo godina bio je direktor reosiguravajućeg društva "Slavija Lloyd".[4] Na njegovu je inicijativu OOUR Tvornica šećera "Boško Buha" Virovitica dobila ime (danas VIRO šećerana Virovitica).[5] Kao deklarirani titoist bio je sekretar Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Hrvatske (SKH) i CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ).[3] Iako se često družio s Vladimirom Bakarićem, Edvardom Kardeljem i drugim vodećim političarima iz tog razdoblja, Josip Broz Tito je bio jedini među njima kojemu se Slavko obraćao s Vi, što govori koliko ga je cijenio. Slavko je znao Titove mane, i čak je prema vlastitom priznanju pokušao utjecati na njega koliko je to bilo moguće. Miko Tripalo mu je bio najbolji prijatelj kojeg je ikada imao u politici. Tripalo je povukao Slavka iz "Končara" u Gradski komitet SKH Zagreb, te bez njega Slavko vjerojatno ne bi postao političar. Tijekom hrvatskog proljeća Slavko je podržao službenu liniju SKJ što je dovelo do prekida dugogodišnjeg prijateljstva s Tripalom. Međusobne političke nesuglasice su razriješili 1990 godine u vrijeme osnivanja Socijalističke stranke Hrvatske (SSH) (danas Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH)). Ostali su u dobrim odnosima do Tripalove smrti 1995 godine.[2] Nakon demokratskih promjena tj. na početku ratova u SFR Jugoslaviji Slavko se povukao iz javnog života.[4] Za života je bio otvoreni kritičar predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana optuživši ga da je kao latinoamerički diktator zamislio koncept 200 porodica koje su dobile gomilu tvrtki bez ulaganja tijekom tkz. pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Za tadašnjeg predsjednika Vlade Hrvatske Ivicu Račana, Slavko je govorio da je pošten čovjek, ali bojažljiv i kompromiser po naravi.[2] Također je otvoreno kritizirao pro-nacističke izjave[6] Ivice Kostelića i izjave njegova oca Ante o neplaćanju poreza državi i arijevcima.[2]

Sportska karijera

uredi

Slavko je na početku sportske karijere bio predsjednik NK Rade Končar (NK Elektrostroj) iz Zagreba.[7] U jugoslavenskom sportu je ostao zapamčen po tome što je 1976 godine, kao generalni sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreba, preimenovao KK Lokomotivu u KK Cibonu. Slavko je oko projekta stvaranja velikog košarkaškog kluba okupio najjače zagrebačke tvrtke prehrambene industrije, poput Kraša, Badela, Francka, Voća i Done.[4] Stvorio je tim, predvođen Draženom Petrovićem, koji je vladao nekoliko sezona do pojave KK Jugoplastike.[8] KK Cibona je pod Slavkovim predsjedanjem započela svoj sportski uspon, da bi 1985 i 1986 postigla najveći uspjeh u svojoj povijesti postavši dvostrukim prvakom Europe tj. Eurolige.[4]

Na čelnu poziciju FSJ-a u Beogradu je došao kao sposoban rukovodilac kako bi radio na profesionalizaciji nogometa, iskorenjavanju neregularnosti i raznih mešetara, sa sporednim ciljem da kod vlasti izbori dozvolu za angažiranje stranaca u Prvoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi.[9] Prema vlastitom svjedočanstvu iz 2003 godine, Slavko je znao da je Beograd centar moći i da su Srbi u mnogočemu uzurpirali svoja prava. Zato je pristao preuzeti funkciju predsjednika FSJ-a, jer je želio prekinuti tu hegemoniju i uvesti malo reda. No to prema Slavkovim riječima nije imalo nikakve veze s nečijom nacionalnošću, jer je uvijek imao puno sjajnih prijatelja koji su bili Srbi.[2]

1980-ih i početkom 1990-ih Slavko je bio predsjednik i dugogodišnji zaštitnik NK Zagreba.[10] U to vrijeme Slavko je bio pravi trn u oku Tuđmana. Tenzije su dostigle vrhunac kada je Slavko, mrtav hladan, odbio Tuđmanove milijune kako bi se NK Zagreb odrekao svog imena i prepustio ga NK Dinamu. Upravo ta odbijenica je natjerala tadašnju vlast da NK Dinamo prekrsti u NK Croatiu.

Afera Šajber

uredi

Slavko je ostao zapamćen kod cjelokupne jugoslavenske javnosti po "Aferi Šajber" tj. najvećem skandalu u istoriji jugoslavenskog fudbala,[11] kada je zbog malverzacija i namještanja rezultata u posljednjem prvenstvenom kolu sezone 1985/86 Slavko poništio to kolo i kaznio čak 12 klubova oduzimanjem po šest bodova.[4]

Nakon posljednjeg kola FK Partizan je postao prvak zahvaljujući boljoj gol razlici od drugoplasirane FK Crvene Zvezde. 20. 6. 1986 godine predsjedništvo FSJ-a, na čelu sa Slavkom, donijelo je odluku da se:

Svi klubovi osim Partizana su pristali na ponovno odigravanje utakmica, čija je utakmica registrirana sa službenih 3:0 za FK Željezničar iz Sarajeva. Kao posljedica ovoga FK Partizan je izgubio naslov s obzirom da ga je na ljestvici prestigla FK Crvena Zvezda. No to nije bio kraj afere pošto je general-major Jugoslavenske narodne armije (JNA) Jovo Popović, tadašnji član uprave FK Partizan, odmah potom dao intervju tjedniku "Polet" u ime ostalih članova vodstva FK Partizan, a zapravo generala Peke Dapčevića, Ilije Radakovića, Dušana Koraća, Zdravka Lončara i drugih. Zanimljivost intervjua je ta što se se general-major Popović predstavio novinaru Damiru Strugaru kao direktor "Instituta Bezbednosti 13. maj", a razgovor su obavili na adresi Kraljice Ane b.b. u Beogradu. Na zgradi izvana nije bilo nikakve oznake, a Strugar je tada po prvi put u svome životu u zgradi vidio momke koji su nalikovali na glumce iz filmova o "Jamesu Bondu". Poslije je shvatio da je sa general-majorom Popovićem zapravo razgovarao u štabu Uprave državne bezbednosti (UDBA). Autorizacija intervjua je obavljena putem UDBE, a koverta sa preciznim i pročišćenim odgovorima čekala je Strugara na porti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP) SR Hrvatske u Savskoj cesti 5 u Zagrebu. Na koverti je bio otisnut veliki pečat, na kojem je pisalo "Državna tajna". Intervju je expresno bio otisnut u "Poletu" s rekordnom tadašnjom nakladom od 60.000 primjeraka, zajedno sa presnimkom koverte i pečatom "Državna tajna". Intervju je nosio naslov "Šajberu voljno!", te je izazvao veliku buru u jugoslavenskoj javnosti. Slavko je generalima na intervju odgovorio naslovom "Generali ostav!" Bila je to prvorazredna ondašnja partijska polemika, jer je Slavko konstatirao da "generalima ne može pomoći Partija, već medicina!". General Dapčević, narodni heroj Jugoslavije i legendarni komandant JNA, tom je prigodom rekao da bi "bilo bolje da je poginuo na Sutjesci nego da je to doživio sa Šajberom!". Slavko je kao čovjek briljantne biografije pobjedio generale u polemici. General Popović mu je već iduće godine preko UDBE namjetio aferu u jednoj bečkoj banci, gdje je Slavko prodavao zlatnike pokojnog oca, bogatog prijeratnog židovskog trgovca iz Virovitice, likvidiranog u koncentracijskom logoru Auschwitz. Tu ekskluzivnu vijest je objavila beogradska "Politika" pod naslovom "Šajber prodavao zlatnike u Beču". Za tu je vijest novinar Zoran Popović dobio godišnju sportsku nagradu za novinarstvo, a odmah potom Sud udruženog rada u Beogradu je vratio FK Partizanu titulu prvaka pod obrazloženjem da "..drug Slavko Šajber nije imao dokaze da je F.K. Partizan namještao utakmicu, te da je zato F.K. Partizan, a ne F.K. Crvena Zvezda, fudbalski prvak Jugoslavije u sezoni 1985/86 godina". To je bio početak detronizacije Slavka Šajbera, a velikog uspjeha i uspona generala Popovića.[12] Iako je cijela SFR Jugoslavija bila uvjerena da mu smještaju jer se zbog namještanja rezultata drznuo poništiti cijelo zadnje prvenstveno kolo, Slavko je svejedno dao ostavku na dužnost predsjednika FSJ-a.[13]

Smrt i pokop

uredi

Slavko Šajber je umro u Zagrebu 3. 11. 2003 godine nakon duge i teške bolesti.[4] Pokopan na je zagrebačkom groblju Mirogoj.[14]

Reference

uredi
  1. ↑ 1,0 1,1 (en) Holocaust Survivors and Victims Database: Slavko Šajber. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 1. 12. 2015
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Robert Bajruši (19. 2. 2003). Račan nije zao ali zbog svojih fobija nije dobar za premijera. Nacional. Preuzeto 1. 12. 2015 „Sharonu sam pisao kao pripadnik obitelji kojoj su ustaše ubili 37 od njezinih 42 člana.”
  3. ↑ 3,0 3,1 Hrvatski povijesni portal; Ljubo Ruben Weiss; Sudbina Židova Virovitice i okolice - fragmenti za povijest: Erna Rukavina rođ. Scheiber i Slavko Scheiber; stranica 55, 56; broj 11, siječanj 2014, Virovitica
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Umro Slavko Šajber. Hrvatska radiotelevizija (4. 11. 2003). Preuzeto 1. 12. 2015
  5. ↑ Goran Gazdek (10. 1. 2014). Hrvatski povijesni portal – i o sudbini Židova Virovitice i okolice. virovitica.net. Preuzeto 4. 12. 2015
  6. ↑ Robert Bajruši (24. 1. 2003). Afera Kostelić: Laž Glasa koncila. Nacional. Preuzeto 1. 12. 2015
  7. ↑ Penzić. NK Rade Končar. mapiranjetresnjevke.com. Preuzeto 4. 12. 2015
  8. ↑ Boris Jovanović (24. 5. 2015). Šajberovo kolo, ovako su to radili "majstori" u SFRJ!. sportske.net. Preuzeto 4. 12. 2015
  9. ↑ PREMOTAVANJE: Afera Šajber, tri decenije kasnije – ko je profitirao, a ko je oštećen? Da li je iko bio pošten?. mozzartsport.com (11. 5. 2015). Preuzeto 1. 12. 2015
  10. ↑ Tomislav Židak (1. 12. 2012). Posljednja misija Ćire Blaževića. Spasiti klub kojem su uzimali sve: ime, uspjehe, igrače i stadion. Jutarnji list. Preuzeto 1. 12. 2015
  11. ↑ Lj. Preradović (30. 1. 2008). Nameštaljka za nameštaljku. Novosti. Preuzeto 2. 12. 2015
  12. ↑ Damir Strugar (20. 2. 2011). Romansirana UDBA i Severinina sudba. Regional Express (Nezavisni istarski portal). Preuzeto 2. 12. 2015
  13. ↑ Tomislav Birtić (4. 7. 2015). Nova Birtija: Ustani, šajberu, i nauči ih kako se daje ostavka. 24 sata. Preuzeto 4. 12. 2015
  14. ↑ Gradska groblja Zagreb: Slavko Šajber, Mirogoj RKT-165A-KAZETA-62
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Slavko_Šajber&oldid=41568148