Domovinski rat

Domovinski rat
Vukovar u ruševinama 1991.
Vrijeme Izbijanje (nekoliko kriterija): 17. kolovoza 1990. 1) izbijanje velikosrpske pobune; 2) intervencija zrakoplovstva JNA protiv helikoptera MUP-a RH) 1. ožujka 1991. (bitka za Pakrac) 31. ožujka 1991. (Krvavi Uskrs) Kraj (nekoliko kriterija): 12. studenog 1995. (potpisivanje Erdutskog sporazuma) 14. prosinca 1995. (potpisivanje Daytonskog sporazuma)  ? studenoga 1995.(stvarni kraj borba i granatiranja) 31. prosinca 1995. (obranu du. zaleđa do kraja preuzeo HVO, snage HV povučene) 15. siječnja 1998. (Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja) Lokacija Hrvatska Ishod Pobjeda Hrvatske te potpuni poraz velikosrpske i jugoslavenske politike
Sukobljeni
Hrvatska HOS Herceg-Bosnaa	SR Jugoslavija RSK JNA
Vođe
Franjo Tuđman Anton Tus Janko Bobetko Gojko Šušak Zvonimir Červenko Ante Gotovina Dobroslav Paraga Ante Paradžik	Slobodan Milošević Jovica Stanišić Franko Simatović Jovan Rašković Milan Babić Milan Martić Goran Hadžić Mile Mrkšić Veljko Kadijević Blagoje Adžić
Vojne snage
70.000 (1991.)-200.000 (1995.)	90.000-100.000
Posljedice
Poginulih vojnika (Dražen Živić) 8.147 Poginulih civila 6.605 Nestali: 1.218 Ukupno: 15.970 ili Ukupno (Ivo Goldstein): 13.583 Ranjeni: 37.180	Poginulih (Dražen Živić): 6.222 (RSK) +1.279 (JNA) Ukupno: 7.501
aKod razaranja Ravnog, što predstavlja početak rata u BiH, pokazala se nemogućnost bosanskohercegovačkog rukovodstva da spriječi uporabu područja Bosne i Hercegovine od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Hrvatski se narod u Bosni i Hercegovini samoorganizirao osvnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, čije su oružane snage, Hrvatsko vijeće obrane, obranom livanjskog kraja, u travnju i oslobađanjem doline Neretve, u lipnju 1992., spriječile srpske napade na srednju Dalmaciju. Oslobađanjem zapadne Bosne, u kojem je sudjelovao i HVO, HV je kroz 7 pobjedničkih operacija (Cincar, Zima '94., Skok-1, Skok-2, Ljeto '95., Maestral i Južni potez), čime je omogućena i u znatnoj mjeri olakšana provedba Oluje.

Domovinski rat je bio obrambeno-osloboditeljski (oslobodilački) rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, BiH (posebice Republike Srpske), JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, a od kolovoza 1991. prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km² ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1113 ostalo trajnim invalidima.

Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25% hrvatskog gospodarstva te prouzročeno 27 milijarda USD materijalne štete.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Tragičnost hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest u tome što napadač nije imao namjeru samo fizički osvojiti ozemlje. Bît je bila i u potpunom uništenju identiteta Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome najbolje svjedoči granatiranje šibenske katedrale i zadarske prvostolnice. Kratki video pregled zbivanja u ratu preko zemljovida.

Politički okvir i uzroci rata

Razdoblje između 1945. i 1980. godine

Razorena hrvatska kuća

Ovaj članak dio je niza o povijesti Hrvatske Hrvatska prije Hrvata Hrvatska prije dolaska Hrvata Hrvatski prostor u prapovijesti Hrvatski prostor u antici Rana povijest Hrvata Rana povijest Hrvata Podrijetlo Hrvata Bijela Hrvatska Dolazak Hrvata Pokrštenje Hrvata Srednji vijek Srednjovjekovna hrvatska država Panonska Hrvatska Primorska Hrvatska Crvena Hrvatska Paganija • Zahumlje • Travunja Istarska marka Hrvatsko Kraljevstvo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo Mletačka Dalmacija Srednjovjekovna bosanska država Dubrovačka Republika Poljička Republika Habsburška Monarhija Stogodišnji hrvatsko-turski rat Hrvatska pod Habsburzima Kraljevina Hrvatska Osmanska vlast Vojna krajina Kraljevina Slavonija Mletačka vlast Kraljevina Dalmacija Francuska vlast Ilirske pokrajine Narodni preporod Revolucija 1848. Markgrofovija Istra Trojedna Kraljevina Prvi svjetski rat Hrvatska u Prvom svjetskom ratu Država Slovenaca, Hrvata i Srba Versajska Jugoslavija Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji Banovina Hrvatska Drugi svjetski rat Nezavisna Država Hrvatska Narodnooslobodilački pokret Socijalističko razdoblje Hrvatska u drugoj Jugoslaviji Hrvatsko proljeće Neovisna Hrvatska Domovinski rat Povijest neovisne Hrvatske

Kraj Drugog svjetskog rata označio je i početak nove države, FNR Jugoslavije, koja je bila federativna država pod vodstvom jedne stranke - Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ).

Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja Varšavskog ugovora, te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba utjecajnija od samog Josipa Broza Tita, bio je Edvard Kardelj. Kardelj je, uz Titovu potporu, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija (između dva bloka), te političkim i strateškim potezima osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio socijalističko samoupravljanje. Kako je u teoretskoj premisi komunizma bilo postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U komunističkoj nomenklaturi stranka na vlasti ionako je predstavljala vizionara, a ne upravljača državom. Nacionalizam je predstavljao najvećeg protivnika te države, te su Kardelj (Slovenac) i politička elita okupljena oko njega smatrali da se je najveća opasnost za Jugoslaviju centralizam, te da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.

U tada još centraliziranoj zemlji, i državno upravljanoj ekonomiji, takvom konceptu usprotivili su se pobornici postojećeg sustava, u prvom redu politička elita SR Srbije pod vodstvom Aleksandra Rankovića, tada jednako utjecajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i politički i fizički eliminiran te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.

Usprkos događajima Hrvatskog proljeća 1971., kad se zahtijevalo veću samostalnost SR Hrvatske u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept kulminirao je donošenjem Ustava iz 1974. godine.

Ironično je da je ponudio puno više samostalnosti republikama nego što su hrvatski proljećari tražili, iako je sam pokret prethodno bio brutalno ugušen. Ustav iz 1974. omogućio je pojedinim republikama samoodređenje svojim formulacijama o pravu naroda na samoodređenje i o nepromjenjivosti republičkih granica, što će se kasnije pokazati ključnim. Osim toga, tim Ustavom uspostavljene su Organizacije udruženog rada (OUR), kao temeljne društvene zajednice u opreci s državnim aparatom, kroz koje su radnici trebali ostvariti svoja demokratska i proizvođačka prava.

Međutim, taj sustav doveo je i do posvemašnje birokratizacije. Decentralizacija je dovela do gotovo potpuno samostalnog djelovanja republika, a jedan od problema bio je i dvoznačan položaj Socijalističkih autonomnih pokrajina (SAP), Vojvodine i Kosova, koje su istovremeno bile dio SR Srbije ali su imale i poseban položaj unutar federecije. To je dovelo do napetosti unutar Srbije, a kasnijim razvojem i u cijeloj federaciji.

Ustav iz 1974. oslabio je državni aparat Jugoslavije do krajnjih granica, pogotovo nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1980.), tako da su na kraju Jugoslavije postojali samo odvojeni i suprotstavljeni republički državni aparati, bez dovoljno jakog centralnog državnog aparata koji bi proveo mirnu dezintegraciju Jugoslavije (što se naprimjer dogodilo u Čehoslovačkoj).

Domovinski rat je, kako se pokazalo, bio i otpor staljinističkom licu titoizma. Zbog problema nedostatka vladavine prava u Jugoslaviji, državljani općenito nisu vjerovali u provedivost sudskih presuda, nego su bili skloni neformalnoj diplomaciji, t.j. korupciji. Početkom 1970-ih titoizam je do kraja ogolio svoje lice. Tito je nakon obračuna s hrvatskim proljećem, priželjkivao stabilnost, odnosno nastavak "zlatnog doba" titoizma, premda je to "zlatno doba" financirano odljevom radne snage u inozemstvo. Konzervativni komunisti htjeli su da se sustav vrati na kruti staljinistički titoizam iz poraća drugog svjetskog rata. Liberalniji komunisti mlađe generacije naginjali su socijal-demokraciji i proeuropskim reformama. Netolerantni totalitaristi kakvi su bili, komunistički konzervativci svoja su htijenja htjeli nametnuti oružjem. Početkom 1990-ih udružili su se sa Slobodanom Miloševićem, zbog čega snose krivicu za krvavi raspad Jugoslavije.

Razdoblje poslije 1980. godine

Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti. Ono je prvotno iznešeno u akademskim krugovima (neobjavljeni Memorandum SANU) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je 1985. potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“, promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik.“ Raprava se o tome posebno rasplamsala 1988. kad je to pitanje došlo na dnevni red Sabora.

Nakon Drugog svjetskog rata se postupno preobražavala JNA iz "ideološki jednake" vojske u srpsku imperijalnu silu. Proces je bio dugotrajan i sustavan. Odvijao se na jezičnom polju, nacionalnom sastavu, upravnog i zapovjednog časničkog zbora i ratnog umijeća. Intenzivirao se 1980-ih, a vrhunac povećavanja udjela Srba u ukupnom časničkom zboru će biti 1986.-1990., kada je udjel dosegao 70%, osobito na razini višeg časničkog zbora.

Slobodan Milošević dolazi na vlast

Godine 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević, koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu u podršku, od ljeta 1988., organiziraju se masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. antibirokratska revolucija). Pošto je pritiscima ishodila smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), te promijenila političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvo SR Crne Gore, te na taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle SR Slovenija i SR Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u Kninu.

Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova otvorena pobuna (tzv. balvan-revolucija), koja je imala podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.

Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:

• vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
• ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i "nepodobnih" dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u "sigurna" područja Hrvatske i BiH. 17. travnja 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske kojom poziva Narodnu skupštinu Republike Srbije na prestanak velikosrpskoga projekta. 19. svibnja 1991. održan je referendum u Hrvatskoj u kojem se, usprkos srpskom bojkotu, 93% glasača izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije. 25. lipnja hrvatski je sabor potom donio odluku o samostalnosti države i razdruživanje iz Jugoslavije. Na nagovor EEZ, odluka je zamrznuta na 3 mjeseca.

Međunarodna zajednica

Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no valja reći da je do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati. Ova činjenica, kao i sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj.

Država Hrvatska u to je vrijeme bila neželjeno dijete svih velikih zapadnih država, uključujući SAD. Kad je Hrvatska proglasila neovisnost, hrvatski diplomat Davorin Rudolf je nakon svečanosti u Saboru sazvao sam sve strane predstavnike u Ministarstvo vanjskih poslova u Visokoj ulici u Zagrebu, uručio im engleske prijevode dokumenata o neovisnosti te ih pozvao na večernji prijem u zagrebački hotel Intercontinental. Niti jedan nije ništa rekao; tek kad su svi odlazili, njemački generalni konzul Hans Julius Bolt diskretno je rekao Rudolfu da nitko od stranih predstavnika neće doći na taj prijem, među ostalim i on, jer je dobio takav naputak svoje Vlade. Te se večeri na prijamu pojavio jedino austrijski počasni konzul Berlaković (hrvatskog podrijetla) te brzo nestao.

Tijekom 1991. godine pripadnici stranke Gianfranca Finija MSI posjetili su Srbiju i dogovarali prodaju hrvatskih teritorija s miloševićevcima. Trgovanje Zapada na štetu Hrvatske i Hrvata, a radi prikupljanja političkih bodova nastavilo se do samog kraja rata.

Velika Britanija je uskladila prijedlog sa Slobodanom Miloševićem. Glasio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi kondominijem Hrvatske i Srbije. Varijacija prijedloga bila je da Hrvatska da Baranju Srbiji, a onda može zadržati prostor istočne Slavonije. Komadanje Hrvatske nije bilo gotovo ovim prijedlogom: Hrvatska je trebala po tome izići u susret strategijskim interesima bosanskih Srba i dati im pojas teritorija u širini od 20 kilometara, jugoistočno od Županje radi ojačanja koridora do Beograda, a Hrvatska bi "zauzvrat dobila" pojas teritorija sjeverno do Dubrovnika radi ojačanja njegova zaleđa. Mrcvarenje Hrvatske ni ovdje nije stalo: Hrvatska bi se trebala odreći Prevlake i teritorija do Molunta - Crnoj Gori Prevlaka, a bh. Srbima uski koridor na Jadran. Ti su drski prijedlozi bili dani još 1994. kad se situacija strateški okretala u hrvatsku stranu: po svjedočenju ondašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića, u New Yorku mu je lord David Owen izjavio "da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske." Britanske su ponude prvi put stigle kod hrvatskih diplomata u UN-u.

Američki mirovni posrednik Richard Holbrooke bijesno se je protivio reintegraciji Hrvatskog Podunavlja kad je to tražio hrvatski predsjednik Tuđman, jer da će mu to "srušiti čitav njegov (Holbrookeov) projekt", što je jasno zapisano u Holbrookovim memoarima; uz to protivio se hrvatskom entitetu u BiH, prijetio Hrvatima i Bošnjacima udarima (na Hrvatsku i BiH) kad su htjeli potisnuti velikosrpski projekt Republike Srpske sa zapada BiH.

EZ je odigrala koncem kolovoza 1991. bitnu ulogu utemeljenjem Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Time se međunarodno institucionaliziralo "jugoslavensku krizu" i odluke ove konferencije jasno su velikosrpsku agresiju označile kao međunarodni sukob, razbivši pravno svaku tezu o "građanskom ratu". Europska zajednica oštrije se postavila tek u jesen 1991., kad je objema stranama, i agresoru - Srbiji i velikosrpskim pobunjenicima i žrtvi - Hrvatskoj, zaprijetila sankcijama: sankcijama je zaprijetila stranama koje do 5. studenoga 1991. ne pristanu na najnoviji prijedlog mirovnoga plana. To je bio prijelaz s neobaveznog posredništva na ultimativno arbitriranje. No to je već bilo kasno, jer je UN već od kraja listopada 1991. postao glavnim posrednikom u pokušaju zaustavljanja sukoba. Uključenje UN-a poslužilo je za razbijanje nepovjerenja srpske strane koja je smatrala EZ produženom rukom njemačkog ekspanzionizma.

11. prosinca 1991. Ukrajina je priznala Hrvatsku. To je značajno jer je Ukrajina bila prva članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku i prva iz slavenskog bloka zemalja SSSR-a. Prije su Hrvatsku priznale samo Slovenija i Litva.

Oružana agresija

Podrobniji članak o temi: Bitka za vojarne

Plan JNA za napad na Hrvatsku

Bitka za vojarne - uništeni tenk 1991.

Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je Mađarska), Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu ("Tigrovi"), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva). Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve.

JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište, no još ljeta 1990. se je izravno stavila na stranu srpskih pobunjenika, neposredno nakon izbijanja balvan-revolucije. Hrvatska je tada iskusila grubi zador u svoj suverenitet: 17. kolovoza 1990. MUP RH poslao je prema Kninu 3 helikoptera s policajcima radi gušenja velikosrpske pobune, a iznad Ogulina su ih presrela 2 zrakoplova MiG-21 JNA (JRV) koji su zaprijetili helikopterima da će ih srušiti ako ne skrenu s predviđene rute i ne vrate se u Lučko.

JNA je tijekom 1991. javnosti i medijima plasirala priču o svojoj politici nemiješanja u sukobe, no zapravo je činila suprotno. Pored planiranja državnog udara u Hrvatskoj, zastrašivanja vojnim konvojima, uključivali su se u vojne sukobe u stvarima koje su bile izvan mandata JNA, t.j. policijskim stvarima. Tako je JNA zauzimala položaje između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga u trenutcima sukoba. Upravu su tako uspostavljene "tampon zone" zapravo sprječavale hrvatske snage intervenirati te na taj način davale pobunjenim Srbima predah i odstupnicu, spašavajući ih od poraza i od toga da ih uhite legitimne hrvatske policijske vlasti. Pored toga, postrojbe JNA su tako pobunjenim Srbima omogućavale učvrstiti svoju vlast na zaposjednutom području te odatle protjeravati većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Potkraj ljeta 1991. JNA se je izravno uključila u izravne napadaje na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim. Svjetski mediji izvještavali su kako JNA "brani srpsku manjinu u Hrvatskoj", dok su samozvani "branitelji" Srba zapravo napadali hrvatske gradove i sela, Osijek (70% Hrvata, 15% Srba), Vinkovce (80% Hrvata i 11% Srba) i Vukovar (47% Hrvata i 32% Srba).

Početnih mjeseci rata Hrvatska je bila telekomunikacijski raskomadana iznutra i odsječena od svijeta, što je bilo posljedica toga što su zrakoplovi JNA raketirali odašiljače hrvatskog radija i televizije. Time su osobito bili pogođeni dubrovački kraj i Vukovar. Iz tog je razloga HPT kupio dvanaest INMARSAT-ovih A terminala. Šest ih je poslužilo MORH-u. Tako su satelitski mobilni telefoni odigrali ključnu ulogu u obrani Hrvatske.

U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima, tj. nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje.

U svom ovom vrtlogu našli su se i obični vojnici, ročnici koji su se zatekli na odsluženju obveznog vojnog roka. Neki nisu mogli lako pobjeći ili otići, jer nisu bili u gradovima, nego u selima, daleko od prometnih veza kojima bi mogli otići svojim kućama ili u inozemstvo na sigurno. Tim mladim vojnicima Hrvati su pomagali pobjeći, organizirano i neorganizirano. Gdje je bilo moguće, organizirano su ih dočekivali te im pomagali da se mogu neometano preodjenuti u civilnu odjeću, da ih vojne vlasti ne bi mogle prepoznati, uhititi ih i oštro sankcionirati zbog bijega. Ti su vojnici bili široka raspona nacionalnih pripadnosti: Hrvati, Muslimani, Albanci, Slovenci, Makedonci, pa i Srbi. Nekima su čak kupovali putne karte (vlak, autobus) da bi se mogli vratiti svojim obiteljima. Svijest o tome postojala je i kod vojnika u hrvatskim postrojbama, koji su znali u kojoj su situaciji ti vojnici, pa zato i nisu ni željeli pucati u vojnike koji nisu pokazivali napadačko ponašanje. Korist je bila obostrana: JNA je tako bila oslabljivana i dodatno demoralizirana, spašeni vojnici (nehrvati) iz drugih republika su stjecali dodatnu pozitivnu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima koju su širili u svojim sredinama, kod Srba se tako razbijala indoktrinacija gdje su Hrvati i nova Hrvatska bili demonizirani, odnosno Hrvatska se pokazala uljuđenom zemljom, a spašeni vojnici su se izvukli od sudjelovanja u borbama i mogućoj pogibelji. Ove su situacije ušle i u hrvatsku književnost;u ponešto iskarikiranom obliku, ovo je bilo temom u filmskoj komediji Kako je počeo rat na mom otoku.

U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodila se bitka za vojarne. U rujnu 1991. hrvatske su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete uz mnogo zarobljenog oružja, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. listopada 1991.

Istočnoslavonsko bojište

Podrobniji članci o temama: Bitka za Vukovar i Pokolj u Borovu Selu

To je bojište obuhvaćalo područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine 3. srpnja ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje. Početkom srpnja (7. - 9.) postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja.

Invazija JNA na istočnu Slavoniju 1991.-1992.

Glavni smjer napada na istočnoslavenskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a. Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1.000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenoga 1991. Nakon ulaska u grad srpske su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva između 255 i 264 ranjenika, civila, branitelja i osoblja iz vukovarske bolnice na Ovčari, optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.

Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a, Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce. Do 12. studenoga 1991. je od posljedica granatiranja od strane JNA i velikosrpskih terorista osječka bolnica zaprimila 2.600 ranjene osobe, a ukupno je 370 osoba poginulo kao posljedica ranjavanja od velikosrpskog granatiranja Osijeka.

Istovremeno, u nekim gradovima pod hrvatskom kontrolom, posebice u Osijeku, 1991. i 1992. nestali su ili su ubijeni brojni srpski civili (osobito u prosincu 1991.). U to vrijeme je postojala opasnost od naoružanih civila, posebice snajperista.

Sigurnost naselja u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije bila sigurna ni za mala naselja niti za veće gradove, čak niti nakon stabiliziranja bojišnice i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske od strane zemalja Europske zajednice. Pored topničkih napada, 10. veljače 1992. velikosrbi su poduzeli i pješački napad na Vinkovce kojeg su hrvatske postrojbe odbile .

Zapadnoslavonsko i podravsko bojište

Hrvatski vojnici se spremaju pucati na srpski tenk 1992.

Podrobniji članci o temama: Operacija Otkos 10 i operacija Strijela

Obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu, Balincima, Čojlugu i u Voćinu i Humu kod Slatine srpske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. U Kusonjama su srpski odmetnici masakrirali zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije. Srpske snage nadzirale su tada Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora. Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. siječnja 1992.

Banovinsko bojište

Obuhvaćalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja bezuspješno ie pokušavala ovladati stanjem. U lipnju i srpnju počeli su progoni hrvatskoga pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni ratni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz Unu u općini Dvor (pokolji u Kuljanima, Strugi, Bjelovcu, Pecki, Čuntiću, Dragotincu, Skeli kod Gline, Graboštanima, Stublju i Majuru, Gornjem Viduševcu, Baćinu, Kozibrodu), a potom i u Kraljevčanima i Hrastovici kraj Petrinje i Joševici kod Gline, a srpski odmetnici su masakrirali i zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije u Petrinji kod nove bolnice i Zamočama. S druge strane, u Sisku je 1991. i 1992. nestao ili ubijen veći broj srpskih civila (posebice u jesen 1991.). Postoji popis od stotinjak imena, a procjene se kreću od nekoliko desetaka do čak pet stotina. U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srpske snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.

Kordunsko bojište

Rudolf Perešin pokraj MIG-a

Obuhvaćalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su napadi izravno prijetili presijecanjem hrvatskoga teritorija. U srpnju 1991. u Krnjaku i u kolovozu u Budačkoj Rijeci (kod Plitvica) bili su napadnuti policajci, a oko Topuskoga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna bio je opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenoga. Padom Slunja u četničke ruke, otvorio se prostor za djelovanje ratnim zločincima. Srpski odmetnici su počinili masovne pokolje u Lipovači, Klancu, Skakavcu i Brešanima.
U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega te neprestanoga granatiranja. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do 1995. ostala u predgrađu.

12. studenoga 1991. su velikosrpski MiG-ovi raketirali gradić Ogulin, a poslije je uslijedio pokušaj proboja pješaštvom. U to vrijeme je taj gradić od 10.525 stanovnika zbrinjavao 1600 hrvatskih izbjeglica sa Korduna. 28. listopada 2011. PU karlovačka policija je po završenoj istrazi utvrdila dio počinitelja ratnih zločina nad Hrvatima.

Obrana zračnog prostora

U najtežem položaju je bila obrana zračnoga prostora zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. listopada 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike Franje Tuđmana. Tijekom 1991. protuzračna obrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.

Ličko i gacko bojište

Oštećena zgrada u Otočcu

Podrobniji članci o temama: Bitka za Gospić, borbe za Otočac 1991., operacija Medvjed, operacija Drenjula, oslobađanje Glibodola i Dabra, i operacija Medački džep

Ličko je bojište obuhvaćalo općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990., te Gospić i Otočac. U početku travnja 1991. došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. zaredali su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Dio srpskih civila odlazio je na obuku u vojarnu JNA, a dio njih je i izostajao s posla zbog toga. JNA se u početku "postavljala" između zaraćenih strana, iako je to bio posao policije, a ne vojske, kojoj je bila zadaća obrana od vanjskog neprijatelja. Postavljanjem između je JNA zapravo davala predah i mogućnost uzmaka srpskim odmetnicima, odnosno, omela je u radu hrvatsku policiju u protuterorističkim aktivnostima. Vremenom su ta ometanja bila sve veća, da bi se na koncu JNA otvoreno stavila na stranu srpskih odmetnika i srpskih paravojnih postrojbi unovačenih u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

Bitka za Gospić bila je vrlo upitnog ishoda, i malo je nedostajalo da je grad pao u ruke srpskih odmetnika i JNA Velikosrpski napadačima na Gospić su u pomoć došli i ozloglašeni srbijanski kriminalci .
Polovicom rujna predale su se hrvatskim snagama vojarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi.

Vremenom su okolo Gospića i u Gospiću djelovale paravojne postrojbe pobunjenih Srba i dragovoljaca iz Srbije ("beli orlovi"), kao i specijalnih postrojba JNA iz Niša, koje su u svojim upadnim i izviđačkim akcijama ubijali hrvatsko stanovništvo, svjesno pokušavajući izazvati strah i demoraliziranje mještana odanih Hrvatskoj., . O tome koliko je bitka bila teška i kako je bilo vrlo blizu da će Gospić pasti u četničke ruke je svjedočio ondašnji predsjednik hrvatskog Sabora, kasniji hrvatski predsjednik, Stipe Mesić .
U listopadu su srpske snage spalile hrvatska sela i počinile masovne ratne zločine u selima Lovincu, Svetom Roku, Širokoj Kuli, Vagancu, a u studenome u Poljanku, Saborskom, Vrhovinama i Dabru . S druge strane, dogodio se gospićki slučaj.

Sigurnost u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije postojala ni nakon stabiliziranja bojišnice nakon primirja u siječnju 1992. godine. Velikosrbi su i kasnijih godina pokušavali zauzeti hrvatski teritorij, kao što je to bilo 7. srpnja 1993., kad su duž cijele ličke bojišnice pokušavali napadima pješaštvom probiti hrvatske obrambene crte.

Istarsko bojište

U usporedbi s ostatkom Hrvatske, istarski je poluotok bio najmanje od svih bojištem, što ne znači da je bio pošteđen srpskih napada.: 21. prosinca 1991. godine JNA je sa čak sedam borbenih zrakoplova MIG 21, raketirala i bombardirala kazetnim bombama aerodrom "Crljenka" u Vrsaru, te ugasila život Dragutina Barića, i njegovog kolege Stipana Liovića, Sabida Huskića i Dragana Garvana svi iz Vrsara.

Sjevernodalmatinsko bojište

Hrvatski vojnici ispred uništenog srpskog tenka kojeg su zaustavili na putu u Drniš 1992.

Podrobniji članci o temama: Operacija Maslenica i operacija Miljevci

Obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem.

Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca. Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna pošto je bila razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu.

Ratni zločini pri etničkom čišćenju nije zaobišlo ni ove krajeve: srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovne ratne zločine u Škabrnju, Nadinu i Bruškoj.

Južnodalmatinsko bojište

Podrobniji članci o temama: Obrana Dubrovnika i operacija Konavle

Područja s kojih je JNA napadala Dubrovnik

To je bojište obuhvaćalo područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje Konavala i Dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom okruženju (Opsada Dubrovnika). Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada.

Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Ratna policijska postojba s oko 40-ak pripadnika i 7 pripadnika ZNG-a je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona o5. i 06. prosinca 1991 godine zaustavila prodor i okupaciju prema Pelješca. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat na dubrovačkom području kratko je bio slabijeg intenziteta. Oslobodilačkom akcijom 1. Gardijske brigade "tigrovi" i 4. Gardijske brigade, koja je počela 22.travnja. 1992. godine Dubrovnik i okolica su deblokirani, a srpskom okupatoru su naneseni veliki gubitci. Novu opasnost, osobito po dolinu Neretve, donio je početak velikosrpskih vojnih djelovanja u BiH.

Obrana Jadrana

Podrobniji članci o temama: Boj u Korčulanskom kanalu i boj u Splitskom kanalu

Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u Pločama Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima.

Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na Šoltu 6. kolovoza 1991. te bombardiranje Splita (i Šolte), Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta te snajperska paljba po tim gradovima i okolici, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom.

JNA je planirala zauzeti zračnu luku na Krku, no to je osujećeno akcijom hrvatskih postrojba 2. srpnja 1991. godine. Sredinom rujna 1991. JRM je izvršila desant na Sv. Kaju kad je nastojala vratiti nazad skladište goriva u Svetom Kaji u Kaštelanskom zaljevu. 29. rujna 1991. je velikosrpska JNA u jeku ofenzive na Hrvatsku izvršila desant na Privalu na otoku Korčuli pri čemu je ponovo u svoje ruke uzela tamošnju vojarnu i pokupila sve podvodne mine iz skladišta podvodnog oružja iz tamošnje vojarne . JRZ je bombardiralo poljoprivrednu zračnu luku kod Starog Grada na otoku Hvaru.^{[pronaći koji je bio nadnevak]} Otok Vis, Lastovo i Mljet najdulje su ostali pod okupacijom JRM. Eksplozije nisu poštedile ni te otoke, jer je JRM pri povlačenju uništavala eksplozivom ono što nije mogla ponijeti sa sobom, dok su brojne površine oko tamošnjih vojarna dugo vremena ostale minirane.

U svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.

Razmještaj mirovnih snaga UN i jačanje hrvatske vojske

Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hrvatskih snaga 2.siječnja 1992. u Sarajevu. To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije u (UN) Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica politički je posredovala još od lipnja 1991., a od rujna u Hrvatskoj je raspoređena i promatračka misija (European Community Monitoring Mission/ ECMM). Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. Budući da je u izradbi plana sudjelovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan u javnosti bio poznat kao Vanceov plan. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.

Prema temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao »područja pod zaštitom UN-a« (UNProtected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su »napetosti medu zajednicama dovele do sukoba«. Ta se područja razvojačuju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama (UN Protection Force, UNPROFOR).

Kupari kraj Dubrovnika - razoren hotel nakon napada JNA 1991.

Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora:

• Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku
• Sektor Sjever nazvano je područje Korduna i Banovine
• Sektor Istok područje Baranje i istočne Slavonije
• Sektor Zapad područje zapadne Slavovnije

U svim trima sektorima (Jug, Sjever, Istok i Zapad) zaštićena područja bili su zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su u to vrijeme nadzirali pobunjeni Srbi. Jedino je sektor Zapad, koji je obuhvatio zap. dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana, pod nadzorom pobunjenih Srba.

Karta područja pod srpskom kontrolom tijekom raspada SFRJ

Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, pa je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba ovisjela o njoj. Osobito nepovoljno za Hrvatsku je bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe sveobuhvatno političko rješenje jugoslavenske krize. Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih postrojbi tijekom proljeća 1992. pokazali su se prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njezino znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.

Povlačenje JNA iz Hrvatske poč. 1992. pokazalo se kao manevar u funkciji srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj terit. obrani i policiji. Naime, po mirovnom planu lokalna policija bila je jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Postrojbe JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH uključivale su se u ratne operacije, dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su, po mišljenju Beograda, sigurno jamstvo protiv mogućih napada HV-a.

Nakon razmještaja UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje na hrv. bojištima. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te uglavnom osigurao mir na svim bojištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrv. gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpjela Dalmacija. Mandat za povratak stanovništva zaštitne snage UN-a nisu nikad nigdje sprovele. Preostali Hrvati koji su ostali na okupiranim područjima na svojim imanjima bili su opljačkani i podvrgavani fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane velikosrba. Brojni su Hrvati i smaknuti.

Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskoga stanovništva te, osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj nazočnosti na tom području, nastavilo se i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom bili bespomoćni svjedoci nasilja. Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet. UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak vojnih postrojbi na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske postrojbe nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su, zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, sudjelovale i u napadima na bihaćko područje.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka. Miljevački plato u zaleđu Šibenika oslobođen je nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića, postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoist. dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija UNMOP (UNMonitors on Prevlaka). U siječnju 1993. hrvatske snage su u Operaciji Maslenica oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km² oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993 hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. Medački džep). Sve hrv. akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika "zbog uporabe oružja", a zapravo jer je Hrvatska razbila cementiranu situaciju i što se uopće drznula osloboditi svoje teritorije, poremetivši geopolitičke planove nekih moćnih država.

Završne operacije

Hrvatska zastava na Kninskoj tvrđavi

Podrobniji članak o temi: Operacija Oluja

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995.) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takva stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. gospodarskog sporazuma iz prosinca 1994.. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na auto-cesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500 km² teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnoga poraza. Pregovori o tome početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane Oluja.

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman - Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je potpisan bio 22. srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto '95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu. Većeg otpora uglavnom nije bilo. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva (između 90.000 i 250.000 ljudi). Ponašanje HV-a i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije bilo je korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke - Hrvatski helsinški odbor izbrojao je poimenično 410 ubijenih civila u bišem "sektoru Jug" te 267 u bivšem "sektoru Sjever", dakle sveukupno 677 civila - što je negativno odjeknulo u inozemstvu, daleko manjom žestinom nego kad su velikosrbi protjerivali Hrvate i pljačkali i uništavali imovinu Hrvata, nesrpskih manjina te Srba koji su ostali odanih hrvatskoj državi. Slična nedjela počinjena na štetu Srba, iako je bilo upitno jesu li Hrvati sva ta nedjela počinili, antihrvatski su krugovi jedva dočekali, preuveličavajući ih radi ocrnjivanja hrvatskog oslobođenja vlastite zemlje od okupatora i njegovih suradnika.

Čak i u takvoj situaciji, Srbija je pokazala, kao i velikosrpski političari u Srbiji i Crnoj Gori da namjeravaju zadržati ono što su okupirali u Hrvatskoj prije četiri godine; Vojislav Šešelj je čak predložio protuofenzivu, zauzimanje Osijeka kao odgovor na hrvatsku ofenzivu te bombardiranje Zagreba projektilima tipa Luna koji ostavljaju krater dubine 300 metara kao uzvratni udarac na granatiranje Knina", a neki mediji su izvješćivali o tome da Srbija šalje tenkove na granicu s Hrvatskom, jer se ne želi odreći okupiranog hrvatskog Podunavlja. Vojska SRJ se je na sastanku najviših predstavnika vojske SRJ i i 11. slavonskobaranjskg korpusa vojske "RSK" u utorak 8. kolovoza 1995. obvezala se da će braniti područja hrvatskog Podunavlja pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba.

Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još UN-ov Sektor Istok, odnosno područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u. Postignut je sporazum o postupnoj mirnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES). Reintegracija najistočnijega dijela zemlje, ili hrvatskoga Podunavlja, provedena je u skladu s prvotnim planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998.. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.

Kronologija

Oštećena kuća u Karlovcu

Sanacija dubrovačkog hotela Imperial nakon rata

Datum	Događaj
25. srpnja 1990.	Hrvatski sabor usvojio amandmane na Ustav iz 1974. godine, kojim se ukinulo socijalističke i komunističke simbole te donijela odluka o početku pripreme novog Ustava. velikosrpski miting u Srbu 25. srpnja 1990.
17. kolovoza 1990.	Balvan revolucija
siječanj 1991.	Tihi vojni udar u predsjedništvu SFRJ.
28. veljače 1991.	Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine donijeli Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i Srpske Autonomne Oblasti Krajine.
1. ožujka 1991.	Bitka za Pakrac.
31. ožujka 1991.	Krvavi Uskrs.
1. travnja 1991.	Proglašava se SAO Krajina.
2. svibnja 1991.	Sukob u Borovom Selu.
12. svibnja 1991.	SAO Krajine sprovela nelegalni referendum na područjima pod svojom kontrolom o ujedinjenju sa Srbijom.
16. svibnja 1991.	Skupština SAO Krajine nakon referenduma od 12. svibnja na područjima pod svojom kontrolom, donijela Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim koji žele da očuvaju Jugoslaviju.
24. lipnja 1991.	Premijer t.zv. SAO Krajine Milan Babić i Vojo Kuprešanin, predsjednik Vijeća općina Bosanske Krajine potpisali "sporazum o suradnji". U Bosanskom Grahovu usvojena Deklaracija o ujedinjenju Bosanske Krajine i SAO Krajine.
25. lipnja 1991.	Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost.
7. srpnja 1991.	Spaljene su Ćelije, prvo hrvatsko spaljeno selo u Domovinskome ratu.
26. srpnja 1991.	Pokolji u Kuljanima, Zamočama, Kozibrodu
27. srpnja 1991.	Pokolj u Strugi
1. kolovoza 1991.	Pokolj u Dalju.
Kolovoz 1991.	Bitka za Dalmaciju.
kolovoz 1991.-	Smaknuća Hrvata civila u Petrinji 1991.
Kolovoz 1991.-veljača 1992.	Ratni zločini na Banovini 1991.-1992..
25.8.-18.11. 1991.	Bitka za Vukovar .
29.8.-17.11. 1991.	Bitka za Gospić.
14.–19.9. 1991.	Rujanski rat - bitka za Šibenik.
14.–19.9. 1991.	Bitka za vojarne.
1.10. 1991.	Opsada Dubrovnika.
5.10. 1991.	Hrvatska objavljuje sveopću mobilizaciju .
Listopad 1991.	Ubojstva u Pakračkoj Poljani.
Listopad 1991.-veljača 1992.	Pokolj u Erdutu
7.10. 1991.	Raketiranje Banskih dvora.
9.10. 1991.	Pokolj u Vagancu..
10.10. 1991.	Masakr u Lovasu.
10.–13.10. 1991.	Masakr u Širokoj Kuli.
16.10. 1991.	Pokolji u Novom Selu Glinskom i Bukovcu.
16.–18.10. 1991.	Masakr u Gospiću.
20.10. 1991.	Pokolj u Baćinu.
31.10.-4.11. 1991.	Operacija Otkos 10.
12.11. 1991.	Pokolj u Saborskom.
16.11. 1991.	Boj u Korčulanskom kanalu.
18.11. 1991.	Masakr na Ovčari.
18.11. 1991.	Masakr u Škabrnji.
19.11. 1991.	Masakr u Nadinu.
11.-12. 1991.	Pokolj u Gornjim Jamama.
19. prosinca 1991.	Skupština SAO Krajine, Velika narodna skupština SO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem i Skupština SAO Zapadna Slavonija donijele Odluku o proglašenju Ustava Republike Srpske Krajine.
12.12. 1991.	Operacija Orkan '91..
13.12. 1991.	Pokolj u Voćinu.
16.12. 1991.	Masakr u Joševici.
21 Prosinca 1991.	JNA raketirala i bombardirala sa kazetnim bombama aerodrom "Crljenka" u Vrsaru.
30.5. 1992.	UN nameće sankcije protiv SR Jugoslavije.
21.6. 1992.	Operacija Miljevci.
22.9. 1992.	SFR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) izbačena iz UN-a.
22.1. 1993.	Operacija Maslenica.
27.1. 1993.	Operacija Peruča.
9.–17.9. 1993.	Operacija Medački džep.
Siječanj 1995.	Osmišljavanje plana Z-4.
1–3.5. 1995.	Operacija Bljesak.
2.–3.5. 1995.	Raketiranje Zagreba.
2.8. 1995.	Krajina odbija plan Z-4.
4.–7.8. 1995.	Operacija Oluja.
18.-19.9 1995.	Operacija Una.
1995.	Operacija Burin.
listopad-studeni 1995.	Operacija Manjinjorgo.
12.11. 1995.	Potpisan Erdutski sporazum.

Posljedice rata

Spomenik žrtvama Domovinskog rata na mjestu masovne grobnice u Ovčari

Ljudske žrtve

Po podatcima Vlade iz druge polovice 2009. godine trenutačno se još uvijek 1.827 osoba raznih nacionalnosti vode kao nestali.

Broj poginulih je negdje između 21.000 i 22.000. Prema Ivi Goldsteinu, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba na hrvatskoj strani od 1991. do 1995. Prema drugom izvoru iz 2002., Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ive Pilara", bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba (od toga preko 600 civila). Što se tiče srpske strane, prema srpskim izvorima bilo je sveukupno 8.039 žrtava, od toga 6.760 u "Krajini" - 4.324 vojnika, 2.344 civila te 92 nepoznatih^{[nedostaje izvor]} i 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. S druge strane, Živić navodi da je u "Krajini" poginulo 6.222 osobe, čime zajedno sa hrvatskim žrtvama čini brojku od ukupno 22.192 žrtava Domovinskog rata.

Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima. Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon povratka stanovništva u mjesta uz bojišnicu te njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250.000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja. Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima su stavom socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska država i građani.

Veliku štete i gubitke u ljudstvu i imovini su pretrpile i lojalne hrvatske manjine, čiji su domovi se našli na područjima izravno ugroženim ratnim djelovanjima. Od najbrojnijih, to se posebice odnosi na Čehe u Moslavini, Slovake u Srijemu, Mađare u Baranji, Rusine u Srijemu, Ukrajince u Posavini, Talijane u Moslavini. Velik broj stradalih pripadnika hrvatskih manjina treba tražiti i među osobama koje su se izjasnili kao Hrvati: slučaj je da se brojni pripadnici hrvatskih manjina izjašnjavaju kao Hrvati, ali također u svom životu nikad nisu zatajili svoje nacionalno podrijetlo.

Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde. Hrvatski pravni stručnjaci na suđenju su elaborirali "Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, silovanja žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, prisilni rad u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja. Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti."

Civilne žrtve

Istinu o civilnim žrtvama u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku objavio je u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku (izdanje Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-91. i Matice hrvatske, ogranak Zadar, distribucija Školska knjiga, 2013.), ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang. Poučeni iskustvima zatajenih žrtava komunističkih zločina kada su komunisti nakon Drugoga svjetskog rata pobili dvije stotine tisuća civila bez suda, a ni do danas im se ne zna imena i groba, odmah na početku rata na trideset mjesta organizirani su centri za prikupljanje podataka o ubijenim civilima. Nakon identifikacije svake civilne žrtve ili na temelju iskaza najmanje dvaju poznatih svjedoka, podatci su slani šifriranim bežičnim odašiljačima u Glavni stožer saniteta RH. Identifikacija je omogućila razlikovanje civilnih od vojnih žrtava, što je osnovni uvjet za objektivnu analizu zločina nad civilima. Na prikupljanju i obradi podataka radili su desetci i stotine stručnjaka domoljuba.

Na temelju identifikacija i evidencija, na hrvatskoj je strani ubijeno više civila nego vojnika jer su ciljevi artiljerije bili usmjereni na civilne, a ne na vojne ciljeve. Ubijena su 7263 civila, a za još više od 800 ih se traga. Slijede podatci koji govore o zločinu koji se prema međunarodnim standardima definira kao genocid. Polovina ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca (44% žene, 5% djeca). Gotovo polovina ubijenih civila (47%) bili su stariji od 60 godina. Sve to pokazuje da su primarni ciljevi uništavanja bili stambeni objekti zbog zastrašivanja i protjerivanja hrvatskog pučanstva. Teško je ranjeno 30.520 osoba, a među civilima je ranjeno 12% djece. Najteže rane (amputacije, ozljede glave) učestalije su među civilima nego vojnicima. Srušeno je 14 bolnica, 200.000 stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata. Opisani zločini su za cilj imali osvajanje teritorija Republike Hrvatske. Svi ovi podaci su povjerljivi i dokumentirani pa je knjia uzeta kao dokazni materijal za tužbu protiv Srbije za genocid, a udruge branitelja proglasile su je najboljom knjigom godine o Domovinskom ratu.

Na strani agresora nije bilo identifikacije ni evidencije civilnih žrtava jer se u slučaju evidentiranja ne bi moglo manipulirati brojkama i koristiti žrgve u političke svrhe. U nedostatku evidencija analiza srpskih civilnih žrtava izvedena je na temelju triju dokumenata koji se citiraju pri procjeni ubijenih srpskih civila.

Prvi je dokument koji je dostupan na internetu izdala udruga Veritas Save Štrpca, poznatog falsifikatora optužbi protiv Hrvatske, koji ne posustaje iako mu je sudište u Haagu dokazalo falsifikate. On u dokumentu najprije navodi 2500 ubijenih srpskih civila, ali u njih ubraja i izmišljenu kategoriju koju naziva "uvjetno civili". To su naoružani civili koji imaju prema međunarodnoj klasifikaciji status vojnika. Nakon prikaza načina prikupljanja podataka Savo Štrbac i sam priznaje: "... utvrdilo se da je na tom spisku (ubijenih) 35 aktivnih vojnih lica, 2231 vojnik obveznik među kojima su i teritorijalna obrana i mjesne straže, 63 aktivna vojnika, 90 milicionara i 80 civila!" Dakle, činjenica je da je u ratu ubijeno 80 srpskih civila prema 8000 ubijenih civilna na hrvatskoj strani.

Glede izrečenih neistina Vesne Teršelič, voditeljice Documente - Centra za suočavanje s prošlošću o "preko 600 ubijenih civila u Oluji", analiziran je i taj dokument nastao u režiji HHO-a koji je pred sudom u Haagu branio Žarko Puhovski. Cijela rasprava pred sudskim vijećem citirana je na internetskim stranicama. Tako se doznaje da je Puhovski zastupao dokument HHO-a pod nazivom Vojna operacija Oluja i poslije zaveden u sudu pod šifrom P2402. U dokumentu se tvrdi da je i nakon Oluje ubijeno 677 civila. Nakon rasprave sudsko vijeće navodi: "Izvješće HHO-a donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni kao i dvostruke opise istih događaja" te zato sudsko vijeće odbacuje dokument i ističe da će iz njega koristiti podatke samo ako su potvrđeni drugim metodama. Takvi potvrđeni podatci pokazuju da su u Oluji i poslije ubijena 42 srpska civila. Svaka žrtva zahtijeva istragu i kažnjavanje zločina, bez obzira s koje je strane počinjen, ali jedini veći zločin od toga je politizirati žrtve.

Treći dokument predstavlja podatke DORH-a prema kojima su procesiurani zločini nad 47 ubijenih srpskih civila. Nakon ovih podataka jasne su dvije stvari. Prvo, zločini nad hrvatskim i srpskim civilima ne mogu se uspoređivati jer su prvi bili masovni, planirani i učinjeni zbog osvajanja teritorija. Drugo, sporadični zločini nad srpskim civilima nisu ratni zločin jer nisu planirani i nemaju elemente genocida, već su to zločini u ratu koji su najvećim dijelom i zasluženo kažnjeni.

Razaranje kulturne baštine

Podrobniji članak o temi: Popis oštećene kulturne baštine tijekom Domovinskog rata

Srbi su u agresiji na Hrvatsku sustavno uništavali hrvatsku sakralnu baštinu. U agresiji su razrušili 1450 crkava i samostana te ostalih sakralnih objekata, od kojih su njih 800 potpuno srušili i oštetili (crkva sv. Franje Ksaverskog u Gornjem Viduševcu, crkva sv. Jakova u Vrpolju kraj Knina, župna crkva u Smilčiću, itd.).

Štete

Prema međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta izravne štete odnose se na troškove za vođenje obrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine. Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje stanovništva, demografski gubitci.

Hrvatski vojnici ostalih narodnosti

Bošnjaci

U postrojbama Hrvatske vojske i policije sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka.^{[nedostaje izvor]} Postotno to je najveći doprinos jednog naroda u obrani Hrvatske. Broj od 1.100 Bošnjaka poginulih u obrani Hrvatske izuzetno je visok u odnosu na ukupan broj pripadnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj, gdje, po službenim podacima, živi oko 40.000 Bošnjaka.^{[nedostaje izvor]}

Česi

Najveći broj Čeha u Hrvatskoj živi u gradu Daruvaru i okolici. Kada su 20. kolovoza 1991. srpski agresori izvršili minobacački napad na Daruvar, mjesni Česi, najbrojnija manjina u gradu, dali su se u obranu grada, tako da su u početnoj fazi Domovinskog rata, Česi činili 30% dragovoljaca gradske obrane. Iz tog vremena ostala je poznata izjava Rade Čakmaka, jednog od vođa srpske pobune, koji je rekao da Hrvate treba zakopati u zemlju do ramena i tanjuračama preči preko glava, a od Čeha napraviti robove koji će za njih besplatno raditi. Početkom rujna 1991. u dvorištu policijske postaje Daruvar, oformljen je prvi vod ZNG-a od pričuvnog sastava policije koji se nakon pada vojarne "Polom" popunjavao sa civilima iz okolnih hrvatskih i čeških sela i u konačnici prerastao u pukovniju u kojoj je velik broj pripadnika bio češke nacionalnosti.

Srbi

Podrobniji članak o temi: Srbi koji su se borili protiv velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku

Hrvatska država se s ponosom sjeća onih hrvatskih vojnika ostalih narodnosti te značajnoga broja Srba koji su branili svoju hrvatsku domovinu. Onih koji su spašavali živote svojih hrvatskih susjeda ili ako ništo drugo moralno postupali dovodeći samoga sebe u opasnost kako bi smanjili muke Hrvata.

Dubrovački Srbin Jovan Sredojević, zastavnik JNA, sabotirao je 1991. godine radar, kojega JNA potom nije mogla koristiti, obavljao je zadatke za Hrvatsku vojsku, s otočanima organizirao izvlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu te uskladištenu hranu dijelio mještanima. Šibenčani se sjećaju Željka Baltića, hrvatskoga Srbina koji je kao zapovjednik obrane otoka Žirje i 3. topničkoga odjela prešao na hrvatsku stranu i topove sa Žirja nije upotrijebio protiv Šibenika nego protiv tenkova JNA, čime je spriječen pad grada i moguće presijecanje Hrvatske na dva dijela. U Voćinu je preminuo S. N. – 77-godišnji voćinski Srbin – u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.

Vukovar se sjeća vukovarskoga Srbina Predraga Gagića i njegovoga brata Nenada, koji su se priključili Hrvatskoj vojsci u obrani grada, te se moramo sjetiti Aleksandra Jevtića, vukovarskoga Srbina – Vukovarca koji je kao zatvorenik izdvojio 150 Hrvata u logoru Stajićevo te ih tako zaštitio od premlaćivanja, stavljajući vlastiti život u opasnost. Također, održani su razni antiratni prosvjedi u Beogradu i Crnoj Gori 1991. i 1992.

Sve to govori da Domovinski rat nije bio etnički sukob, već borba za pravo jedne države na slobodu i samostalnost. Iako je Jevtić odlikovan 2009. za svoju hrabrost, tematika hrvatskih branitelja srpske i ostalih narodnosti još uvijek nije dovoljno valorizirana, a njezinim rasvjetljavanjem bi se razjasnio i otklonio crno-bijeli pogled na Domovinski rat.

Informativno-obavještajni rat

Poseban vid agresije na Hrvatsku je obavještajno-dezinformativni rat kojeg su protiv Hrvatske vodile Srbija i velikosrpski krugovi na vlasti u Crnoj Gori te države nesklone Hrvatskoj. Krajem vojnih operacija, ovaj rat nije prestao, nego se nesmiljenom žestinom nastavio i traje i danas.

Jedan od vidova ovog rata je defamiranje i etiketiranje hrvatskog naroda, hrvatske države, etiketiranje hrvatske borbe za državnu, narodnu i jezičnu samostalnost i samobitnost, zatim negiranje hrvatskog naroda i hrvatskog jezika, pomaganje partikularizama - posebice u medijima, izrugivanje hrvatskim vojnim uspjesima, kulturnim dosezima, jezičnom osamostaljivanju, napadanje svakog kulturološkog i inog udaljavanja od Srbije, sijanje mržnje među Hrvatima temeljem zemljopisnog podrijetla, podvajanje Hrvata, preuveličavanje zločina u ratu počinjenih sa hrvatske strane, lažući o tome da Hrvatska ne kažnjava vlastite prekršitelje (a samo u Osijeku 13. lipnja 1992. podignute su optužnice protiv 422 hrvatska vojnika koji su se ogriješili o zakon) omalovažavanje, prešućivanje i sakrivanje srpskih zločina nad Hrvatima i Hrvatskoj odanim manjinama. Omalovažavaju se hrvatski vojni uspjesi, prikazuje ih se kao zločinačke akcije, a ne kao legitimno pravo naroda na oslobođenje od okupacije.

Medijski se napada naglašavanje postojanja stratišta na kojima su masovno smaknuti Hrvati i Hrvatskoj odani pripadnici manjina. Isto je i sa masovnim grobnicama (u koje su ti ljudi pobacani kao otpadno meso), kojima je bio cilj sakriti velikosrpski zločin nad Hrvatima. U tom informacijskom ratu prikazuje se to kao neku ultranacionalističku retoriku, "otvaranje starih rana", "neokretanje budućnosti". Informiranost hrvatskih građana o pojedinim masovnim grobnicama je nikakva, jedini izuzetak je Ovčara, a o ostalima znatno slabija. Medijski se omalovažava ili vrlo slabo pokriva sjećanje na hrvatske žrtve, tako da svaki pokušaj dostojanstvenog obilježavanja sjećanja na svoje nedužne civilne žrtve kao što primjerice država Izrael dostojno obilježava spomen na žrtve svog naroda u holokaustu, završava samo kao jednominutna vijest.

Zbog dvodesetljetnog nemara hrvatskih vlastiju, zbog iznimne aktivnosti obavještajca-ministra pobunjenih Srba Save Štrpca te uz potporu hrvatskih političkih elita nakon 2000. koje su se opredijelile za "potpunu suradnju" i glumljenje "lokomotive Zapadnog Balkana", potpuno nesankcionirano prolaze lažna okrivljavanja Hrvatske vojske za smrti Srba s oslobođenih područja. Istraživanja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata utvrđeno je do studenoga 2007. da je od ukupnog broja poginulih Srba, 300 je ubijeno u međusobnim srpskim obračunima, 236 je umrlo prirodnom smrću, 417 je izgubilo nesretnim slučajem. Odnos broja poginulih i nestalih muškaraca prema broju poginulih i nestalih žena prema organizaciji srpskog obavještajca Save Štrpca je 15%, dok je prema podatcima HMDCDR žena je 4,3%; HMDCDR je ustanovio sa sigurnošću da barem 400 Srba sa Štrpčevog popisa nisu ubile hrvatske postrojbe što svjedoči da te brojke nisu slučajne pogrješke, nego ciljano ocrnjivanje Hrvatske vojske. Neke od 670 civilnih srpskih žrtava tijekom i nakon Oluje koje se pripisuje da ih je ubila Hrvatska vojska su žrtve muslimanskih snaga, neki Srbi su nestali i njihova sudbina se ne zna, neke su pregazili srpski tenkovi, dio ih je stradao tako da su se sami ubili, ljudi su u očaju i rastrojstvu ubijali članove svoje obitelji, o čemu svjedoče i srpski izvori (knjige žena iz područja pod kontrolom pobunjenih Srba).

I u izvješćima izbjeglih Srba spominju se stradanja Srba i civila ostalih narodnosti i od djelovanja srpske vojske te međusobna ubojstva i samo ubojstva Srba tijekom povlačenja, što je u medijsko-diplomatskoj hajci od strane država i ustanova nesklonih Hrvatskoj i medija u njihovom vlasništvu prešućeno ili ignorirano. Nadalje, zapis u knjizi HHO-a objavljenoj 2001. pokazuje da su pobunjeni Srbi ubijali Srbe koji nisu htjeli ići u evakuacijsku kolonu. O evakuacijis su ih obavijestile njihove vlasti. Utjerali su im veliki strah od Hrvatske vojske, a oni Srbi koji nisu bježali, morali su se skriti, da ih ne bi ubili Srbi. Zabilježeno je izjavama svjedoka Srba da su srpske vojne, paravojne, milicijske i paramilicijske snage išle po kućama i provjeravali da li ljudi idu, a one koji nisu htjeli ići, ubijali, prebijali, pucali po njima. Dio se naknadno priključio evakuacijskoj koloni zato što su bile zaostale grupe za teror. Dio objekata (kuća, zgrada) na okupiranom području zapalili su sami Srbi prilikom povlačenja tijekom Oluje. Dosta objekata kao što su bolnice, pošte, hotele, policijske postaje, skladišta s oružjem koje Srbi nisu uspjeli izvući, pobunjeni su Srbi minirali ili zapalili nakon odlaska, da ne padnu Hrvatima u ruke. O stradavanju srpskih civila i zapaljenim kućama prije dolaska Hrvatske vojske na do tada okupirano područje pisali su i srpski izvori.

Jedan od vidova problema je i taj što je najdojmljiviji film o hrvatskom gradu mučeniku - Vukovaru nije snimio hrvatski filmski umjetnik, nego je čast spasio inozemac koji je snimio takvi film (film Harrisonovo cvijeće). Hrvatsko gledateljstvo praktično nije imalo poštenu prigodu upoznati se s tim filmom, a brojni i danas ne znaju da taj igrani film, u kojem igraju poznati hollywoodski glumci postoji, dok se pamfletistički filmovi patetično niske umjetničke kvalitete, čijem je snimanju jedina svrha bila ocrniti hrvatske postrojbe i hrvatsku borbu za samostalnost, prikazuje kao vrhunska djela, i ustrajno ih prikazuje u udarnim terminima na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, iako je hrvatsko gledateljstvo višestruko pokazalo da ih uopće ne zanimaju ti filmovi (nikakva gledanost u kinima).

Poseban je problem sakrivanja informacijâ o pobijenim hrvatskim obiteljima. Hrvatska javnost uopće nije upoznata ni sa jednim slučajem pobijenih hrvatskih obitelji na području pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba. Zasluge za to imaju "sluganski krugovi u hrvatskoj političkoj eliti, brojne licemjerne nevladine udruge dvostrukih mjerila, nekoliko zlonamjernih znanstvenika s unaprijed zadanim tezama i beskrupulozni medijski moćnici".

Srbijanski su akademici 1995. objavili novi Memorandum, a onaj koji je dobio ime "drugi", Drugi Memorandum SANU, memorandum iz 2012., usmjeren je na saniranje štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Sadrži skup unutarnjo- i vanjskopolitičkih mjera kojima bi se umanjila i uklonila krivnja Srbije za agresiju na Hrvatsku, a od prvotnog izjednačivanja krivnje, naposljetku svaliti krivnju za rat na Hrvatsku.

Zaštita digniteta

Radi zaštite digniteta Domovinskog rata i da bi se smirile tenzije u društvu vidljive i u prosvjedu ratnih veterana u Savskoj 66, ožujka 2015. predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić predložio je da se uvede promjena u Kaznenom zakonu kojim bi se poslala poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti poput Domovinskog rata, a kojom bi hrvatskim braniteljima uklonili osjećaj da nisu dovoljno cijenjeni, s obzirom na to uvrjede koje su pretrpili (nazivi kao "neoustaška gamad, gnjide, šatordžije, šatoraši") neusporedive s Amerikom, gdje se nikada ne bi moglo vrijeđati ratne veterane i vojne invalide. Turudić je dao prijedlog "o kojem bi trebalo provesti široku raspravu u kojoj bi se izjasnili pravnici i političari, stručnjaci i šira javnost", po kojem bi poricanje prirode Domovinskog rata bilo kazneno djelo. Predlaže da se propiše kazna od tri ili pet godina zatvora za teze kao što su one "da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bio agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje", teze o "dogovorenom ratu ili ratu smišljenom zbog pljačke". Kažnjiva bi bila tvrdnja da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku. Isto tako kažnjiva bi bila tvrdnja da Domovinski rat nije oslobađajući. Turudić je naglasio da se ne namjerava uvesti verbalni delikt kakav je postojao u jugokomunizmu, nego da se pokaže da država štiti najviše društvene vrijednosti kao što je Domovinski rat. Novim zakonom bi se sankcionirali pojedinačni zločini. Zbog toga bi kažnjivi bili "samo najteži oblici kršenja zakona, i to počinjeni s izravnom namjerom, što znači da je potrebno dokazati da je netko htio počiniti kazneno djelo i bio svjestan njegovih posljedica". Ovakvo zakonsko rješenje nije novitet niti precedans u demokratskom svijetu. Slični zakoni postoje u Francuskoj, gdje se sankcionira poricanje ratnih zločina u Alžiru, a u Njemačkoj postoje zakoni kojima se sankcionira poricanje holokausta.

Bilanca

Do 18. svibnja 2011. godine u Republici Hrvatskoj se je otkrilo 143 masovne grobnice. Najviše ih se nalazi u Vukovarsko-srijemskoj županiji a druga županija po brojnosti istih je Sisačko-moslavačka županija. 1009 se osoba vodi kao nestale, od čega samo na području Sisačko-moslavačke županije njih 236.

Vojne snage

^{[nedostaje izvor]} 1994.

• Hrvatska: 105 000 od toga 99 600 u kopnenoj vojsci; 173 tenka i 20 aviona.
• Srbija i Crna Gora: 126 500 od toga 90 000 u kopnenoj vojsci; 639 tenkova i 150 aviona.
• Bosna i Hercegovina (Armija BiH): 220 000 i svi su u kopnenoj vojsci; 40 tenkova.

1995.

• Hrvatska : 105 000, 99 600 ( kopnena vojska ); 173 tenka i 28 aviona.
• Srbija i Crna Gora: 126 500 od toga 90 000 u kopnenoj vojsci; 639 tenkova i 140 aviona.
• Bosna i Hercegovina: 18000 i 31 tenk.

1996.

• Hrvatska: 64 700 od toga u kopnenoj vojsci 63 000; 250 tenkova i 25 aviona.
• Srbija: 113 900 ( 90 000 ); 1 360 tenkova i 94 aviona.
• Bosna i Hercegovina: 92 000 vojnika i 75 tenkova.

1997.:

• Hrvatska : 58 000 ( 50 000 ); 30 aviona i 285 tenkova.
• Srbija: 114 200 ( 90 000 ); 1 270 tenkova i 123 aviona
• Bosna i Hercegovina: 90 000 i 130 tenkova
• Pobunjeni Srbi u Bosni: 30 000; 570 tenkova i 20 aviona.

Domovinski rat u umjetnosti

Filmovi, stripovi, popularna kultura (sličice Cro-army), književna i likovna djela na temu Domovinskog rata.

Domovinski rat u videoigrama

1997. je napravljena igrica Free Croatia.

2005. je razvijana igrica CroArmy koja je trebala biti (FPS), no projekt je zastao. Bila je predviđena da obrađuje "tematiku Hrvatskog Domovinskog rata (rata za neovisnost i osamostaljenje Hrvatske). Namjera projekta je da se što vjernije prikaže teror koji su Srbi vršili nad Hrvatima te Hrvatska čvrsta volja i hrabrost kako bi se izborila samostalnost naše voljene Domovine". Razine su bile napravljene da bi bile što objektivnije po stvarnim dogadajima i točnom povijesnom slijedu. Još jedna od namjera projekta bila je prikazati hrvatskom narodu što vjernije rat, odati počast hrvatskim braniteljima za ono što su postigli. Bilo je predviđeno da se igra služi engineom TrueVision3D.

Povezani članci

• Deklaracija o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 19 od 23. travnja 1991.)(donesena na zaj. sjednici svih triju vijeća održanoj 17. travnja 1991.)
• Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu
• Uloga srpskih medija u ratovima za Veliku Srbiju
• Tužba za genocid protiv Jugoslavije
• Bedem ljubavi

Bilješke

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatskog informativnog centra (http://www.hic.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: HIC.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatski vojnik (http://www.hrvatski-vojnik.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatski vojnik.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

Ostali projekti

	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Domovinski rat
	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Izložba Domovinski rat u Hrvatskom povijesnom muzeju
	Wikizvor ima izvorni tekst Deklaracija Hrvatskog državnog sabora o Domovinskom ratu
	Wikiknjige imaju gradivo o temi Domovinski rat

Mrežne stranice

• HRT: Domovinski rat
• Domovinski rat: vojne analize
• HIC:Domovinski rat
• Domovinski rat kroz srpske dokumente
• HRT arhiv sa snimkama "Banijska praskozorja" i "Oba su pala!" (21. rujna 1991.)
• HIC: Ratni zločini srpskih vojnih i paravojnih postrojaba - u Lici i sjevernoj Dalmaciji, na Banovini, u hrv. Podunavlju, u zap.Slavoniji
• Bežanija Srba pod prezidentom Martićem Osvrt povjesničara T. Jonjića na knjigu generala t.zv. RSK Milisava Sekulića "Knin je pao u Beogradu"
• Portal Hrvatskog kulturnog vijeća - Što se događalo u Lici prije akcije Medački džep
• Knjiga Davor Runtić: Prvi hrvatski redarstvenik
• Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje Žrtve iz Cetingrada i Slunjskog dekanata: župe Hrvatski Blagaj, Cetingrad, Cvitović, Drežnik grad, Lađevac, Rakovica, Slunj, Vaganac, Zavalje i Korenica.
• Domovinski rat On Line! Strani dragovoljci Domovinskog rata u Vukovaru
• Mrežna knjižnica »Miljenko Stojić« Ovo nije bio građanski rat (preneseno iz Fokusa)
• (srp.) NIN Zloupotreba psihijatrije (stranica sadrži srbijanska tumačenja rata, ali sadrži psihološka tumačenja mentalnog sklopa Hrvata i Srba i od hrvatskih i od srpskih psihijatara)
• [5], [6], [7] Hrvati AMAC: Razgovor s Hrvojem Kačićem: Amnezija u Hrvata
• (engl.) Hrvati AMAC Hrvoje Kačić: Why the Yugoslav Army commander has not been charged in the Hague indictment
• (engl.) Jerry Blaskovich, Anatomy of Deceit: An American Physician’s First-hand Encounter With the Realities Of The War In Croatia
• Ivan Bilić: Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992., National security and the future, sv.6 br.1-2. ožujak 2005.
• [8] , Bošnjaci u Domovinskom ratu

---

• Kazneni zakon: Kaznena djela protiv Republike Hrvatske
• Kazneni zakon: Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom