Sv. Ivan Vladimir
| Vladimir Владимир | |
|---|---|
| Sveti Vladimir | |
| Dukljanski knez | |
| Vladavina | do 22. svibnja 1016. |
| knez | |
| Nasljednik | Vojislav |
| Supruga | Kosara |
| Otac | Petrislav |
| Rođenje | oko 970. |
| Smrt | 22. svibnja 1016. |
| Pokop | 1019. Manastir Sv.Marije Krajinske, Prečista Krajinska - Crna Gora |
| Vjera | krščanin |
Sveti Vladimir, (na crnogorskoj ćirilici Свети Владимир) poznat i kao Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir Dukljanski, je dukljanski knez, prvotni svetac, štovan ne samo među Crnogorcima, već i među pravoslavnim širom Balkana. [1]
Uz to, Sv.Vladimir je još prije konca 12. stoljeća u katoličkoj u Dukljanskoj crkvi bio smatran blaženim.
Životopis
Povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine.
Na samom koncu 10. stoljeća Vladimir je vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane.
U kompliciranim vanjskopolitičkim uvjetima Vladimir je bezuspješno nastojao sklopiti sporazum sa Bizantom protivu cara Samouila. To je izazvalo bijes Samouilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju.
Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samouilov dvor na Prespi.
Ljetopis popa Dukljanina donosi izvješće da se Vladimiru u okovima neprekidno molio, te da mu se prikazao anđeo koji mu proriče skoro oslobođenje, ali i mučeničku smrt.
Samouilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samouilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.
Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samouilov vazal. Nakon Samouilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, koji je 1015. preoteo vlast caru Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu.
No, car je Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. svibnja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira.
Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj crnogorske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu.
Podrobniji članak o temi: VojislavljevićiIzvješće popa Dukljanina
Ljetopis popa Dukljanina (glava XXXVI.) izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije (citat na crnogorskom):
...Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...[2]
Kanoniziranje
Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u samostan Sv.Marije Krajinske , na padinama crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera.
Pop Dukljanin dalje opisuje:
"...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža..." [3]
Mošti Vladimirove bijehu čudotvorne i proglašen je Vladimir za sveca. Kanonizirao ga je Carigradski patrijarhat, no, povijesni izvori svjedoče i da je u katoličkoj Dukljanskoj crkvi, za vrijeme prvotne crnogorske dinastije Vojislavljevića, također Vladimir bio smatran blaženim.
Crkveni životopis, Žitje Sv.Vladimira, napisano je u 12.stoljeću.
Mošti Sv.Vladimira su 1215. prenešene iz samostana Sv.Marije Krajinske u Elbasan (Albanija).
Albanski je plemić Karlo Topija 1381. godine obnovio crkvu (Svetog Jovana) u Elbasanu kamo su pohranjene svečeve mošti.
Od toga se perioda Sv.Vladimir pominje i kao Sv.Jovan Vladimir; i Sv. Jovanu (hrv. Sv. Ivanu) i Sv. Vladimiru su odrubljene glave.
Sv.Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama uvijek prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ.
Ktitorski zapisi na crkvi Sv. Jovana u Elbasanu su na tri jezika - slavenskom, grčkom i latinskom.
Arhiepiskop Kozma iz Drača prvi je tiskao 1690. u Veneciji žitje Sv.Vladimira na crkvenoslavenskom i grčkom jeziku.
Mošti Sv.Vladimira su do 1995. bile u crkvi u Elbasanu a od tada u Sabornoj crkvi u Tirani, gdje je sjedište autokefalne Albanske pravoslavne crkve.
Križ Sv.Vladimira
Križ od tisova drveta, dužine 45 cm, širine 38 cm i debljine 2,5 cm, okovan vjerojatno u 16. stoljeću u srebro se čuva u pravoslavnoj obitelji Androvića, u selu Velji Mikulići, općina Bar, u Crnoj Gori.
Vjeruje se kako je to križ nad kojim se makedonski car Vladislav vjerolomno zakleo da dukljanskom knezu Vladimiru neće napraviti nikakva zla ako dođe u njegov dvor na Prespi.
Zanimljivosti
- Štovanje svetitelja Sv.Vladimira, bilo je prisutno i u djelovima suvremene Hrvatske, u Dubrovniku i Dalmaciji. Hrvatski književnik Andrija Kačić Miošić u svome je poznatom djelu Razgovori ugodni naroda slovinskog iz 1756. unio Pismu od Kralja Vladimira.
- Srpski književnik Stevan Sremac u zbirci Iz knjiga starostavnih (1903.g.) objavio je kroniku Vladimir Dukljanin.