Sv. Ivan Vladimir
| Vladimir Владимир | |
|---|---|
 | |
| Sveti Vladimir | |
| Dukljanski knez | |
| Vladavina | do 22. svibnja 1016. |
| Nasljednik | Vojislav |
| knez | |
| Nasljednik | Vojislav |
| Supruga | Kosara |
| Otac | Predložak:Arhont Petar |
| Rođenje | oko 970. |
| Smrt | 22. svibnja 1016. |
| Pokop | 1019. Manastir Sv.Marije Krajinske, Prečista Krajinska - Crna Gora |
| Vjera | krščanin |
Sveti Vladimir, (na crnogorskoj ćirilici Свети Владимир) poznat i kao Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir Dukljanski, je dukljanski knez, prvotni svetac, štovan ne samo među Crnogorcima, već i među pravoslavnim širom Balkana, te katolicima i muslimanima u Crnoj Gori. [1]
Kanoniziranje za svetitelja
Sv.Vladimir je još prije konca 12. stoljeća u katoličkoj Dukljanskoj crkvi bio u najmanju ruku smatran blaženim.
Naime, Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor starocrnogorske povijesti pisan koncem 12. st., za kneza Vladimira više puta izvješćuje da je beatus (blaženi, što je prvi stupanj svetosti) i tri puta sanctus (u prijevodu sveti). [2]
Kanonizirao ga je, kao sveca tada jedinstvene Crkve, 1019. Carigradski patrijarhat.
Kontekst
Pavao Ritter Vitezović, hrvastki književnik tiskao je 1705. u Zagrebu knigu Vita et martyrium B. Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo blaženog Vladimira, kralja Hrvatske) u kojoj žali "što je legenda o Sv. Vladimiru, kralju Crvene Hrvatske, ostala puku Bijele Hrvatske slabo poznata, te ga samo grčka crkva slavi" [3]
Grčka crkva je 1690. tiskala životopis Sv. Vladimira, no i on je, poput Vitezovićevih poetskih tumačenja povijesti, pun netočnosti i falsifikata; primjerice, grčki životopis Vladimirov navodi da je on bio sin srpskog župana Nemanje koji je rođen 1116. godine - točno stoljeće po Vladimirovoj smrti.
Srpska pravoslavna crkva je tek 1861. u listu Srbljak objavila molitvenu pjesmu o Sv. Vladimiru. Općenito, grčko-srpski žitopisi Vladimira tituliraju kao "cara svekolike Albanije i Bugarske" ili "cara Srba" (grč. "τῶν Σέρβων βασιλεύς") ili "srpskog kralja"[4], no takve proizvoljnosti nemaju konkretnu potporu niti u jednom historiografskom izvoru.
Kako primjećuje austrijski povjesničar Stanislav Hafnner, sinovi veliko župana Nemnaje, koga su Srbi kanonizirali kao Sv. Simeona a koji je do 1189. razorio dukljansku državu - Rastko Nemanjić i Stefan Prvovjenačni, utemljeitelj Srpske crkve i prvi srpski kralj , "svim su raspoloživim sredstvima državne i vjerske promidžbe" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i historiografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija".[5]. Naknadna tendencija posrbljavanja Sv. Vladimira tijesno je povezana sa pokušajem realiziranja ciljeva velikosrpske politike.
Životopis
Povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine.
Ljetopis popa Dukljanina navodi kako se otac Svetoga Vladimira zvao Petrislav, te neki povjesničari misle da je riječ o arhontu Petru, prvom pouzdano utvrđenom dukljanskom vladaru.
Na samom koncu 10. stoljeća Vladimir je vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane. Vladimir je vladao i Duklji susjednim oblastima što Ivan Skilica opisuje kao "Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije". [6] Prema nekim povijesnim dokumentima prvi puta objavljenim 2001.-2009. u zborniku Monumenta Montenegrina, izvorna je Vladimirova titula bila kralj Dalmacije.
U kompliciranim vanjskopolitičkim uvjetima Vladimir je bezuspješno nastojao sklopiti sporazum sa Bizantom protivu cara Samuila. To je izazvalo bijes Samuilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju.
Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi.
Ljetopis popa Dukljanina donosi izvješće da se Vladimiru u okovima neprekidno molio, te da mu se prikazao anđeo koji mu proriče skoro oslobođenje, ali i mučeničku smrt.
Samuilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samouilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.
Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samuilov vazal. Nakon Samouilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, koji je 1015. preoteo vlast caru Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu.
No, car je Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. svibnja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira.
Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj crnogorske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu.
Podrobniji članak o temi: VojislavljevićiIzvješće popa Dukljanina
Ljetopis popa Dukljanina (Glava XXXVI.) izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije (citat na crnogorskom):
»... Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...«Pokop
Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u samostan Sv.Marije Krajinske , na padinama crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera.
Pop Dukljanin dalje opisuje:
» ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...«Mošti Vladimirove bijehu čudotvorne i proglašen je Vladimir za svetitelja.
Mošti
Mošti Sv.Vladimira su 1215. prenešene iz samostana Sv.Marije Krajinske u Drač (Albanija).
To se zbilo za vladavine dukljanskoga kralja Đorđa.
»Okolnosti pod kojima je to urađeno nijesu jasne. Pretpostavlja se da se to zbilo pri kraju vladavine osnivača Epirske despotovine, Mihaila I Anđela (1215); pošto je u krstaškom napadu razoren i izdijeljen Bizant, Mihailo se javlja s idejom obnavljanja carstva i radi na učvršćivanju svojih pozicija, pa se može opravdano pretpostaviti da je koristio i Vladimirov kult.«Albanski je plemić Karlo Topija 1381. godine obnovio crkvu Svetog Jovana u Elbasanu kamo su pohranjene svečeve mošti.
Od toga se perioda Sv.Vladimir pominje i kao Sv.Jovan Vladimir; i Sv. Jovanu (hrv. Sv. Ivanu) i Sv. Vladimiru su odrubljene glave.
Sv.Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama uvijek prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ.
Ktitorski zapisi na crkvi Sv. Jovana u Elbasanu su na tri jezika - slavenskom, grčkom i latinskom.
Mošti Sv.Vladimira su do 1995. bile u crkvi u Elbasanu a od tada u Sabornoj crkvi u Tirani, gdje je sjedište autokefalne Albanske pravoslavne crkve.
Križ Sv.Vladimira
Križ od tisova drveta, dužine 45 cm, širine 38 cm i debljine 2,5 cm, okovan vjerojatno u 16. stoljeću u srebro se čuva u pravoslavnoj obitelji Androvića, u selu Velji Mikulići, općina Bar, u Crnoj Gori.
Vjeruje se kako je to križ nad kojim se car Vladislav vjerolomno zakleo da dukljanskom knezu Vladimiru neće napraviti nikakva zla ako dođe u njegov dvor na Prespi.
Zanimljivosti
- Štovanje svetitelja Sv.Vladimira, bilo je prisutno i u djelovima suvremene Hrvatske, u Dubrovniku i Dalmaciji. Hrvatski književnik Andrija Kačić Miošić u svome je poznatom djelu Razgovori ugodni naroda slovinskog iz 1756. unio Pismu od Kralja Vladimira.
- Srpski književnik Stevan Sremac u zbirci Iz knjiga starostavnih (1903.g.) objavio je kroniku Vladimir Dukljanin.
Vanjske poveznice
Izvori
- ↑ Dr. Rajko Vujičić: SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI
- ↑ a b Dr. Danilo Radojević, Hrišćanstvo u Crnoj Gori od početka do Crnojevića, na crnogorskom jeziku
- ↑ Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, PAVAO VITEZOVIĆ KAO LATINIST (Osvrt na neka Vitezovićeva latinska djela)
- ↑ Velikosrpska literatura o Sv. Vladimiru''
- ↑ Studien zur altserbischen dynastischen historiographie (München, 1964.), str. 50-53.
- ↑ Skilica, općenito nenaklonjen Slavenima, kaže da je Vladimir bio čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline.
- ↑ a b Ljetopis popa Dukljanina (Glava XXXVI.), na crnogorskom jeziku